Vera Obrenović Delibašić
Priča Vere Obrenović Delibašić priča je o otpornosti, preživljavanju i razočarenju, ne uvijek u jednakim omjerima, ne nužno tim redoslijedom. Ovome nizu mogli bismo dodati i zaborav, koji je rezultat marginalizacije za života i zanemarivanja sjećanja na nju nakon smrti. Ova jugoslovenska spisateljica, muzičarka, prevoditeljica arhivistica i predavačica – jednom sintagmom, kulturna radnica – zadužila je Sarajevo na nekoliko načina, a ono joj se malo čime odužilo. Štaviše, sjećanje na nju sasvim je zapreteno kompleksnim historijskim i društvenim mijenama tokom i nakon njenog života. Moglo bi se reći da je dvostruko izbrisana – jednom za života, drugi put nakon smrti. Njeno djelo i njen život danas predstavljaju onu lakunu u književnoj i kulturnoj povijesti jednog grada koja poprima oblik političkih ruptura i kulturalnih lomova koji gutaju, nesumnjivo, prvo živote žena. Rekavši to, treba dodati i da životne i stvaralačke sudbine poput njene nisu uklopive u savemene bosanskohercegovačke kulturne narative koji oblikuju makaze nacionalizma. Stoga njen primjer i nije samo odličan pokazatelj šta se – i kako – gubi u nacionalističkom čišćenju književnog kanona, nego kako i naša savremena kulturna historija biva siromašnijom jer odbacujemo znanja koja nisu po mjeri sadašnjosti, koja ne odgovaraju savremenim ideološkim ciljevima. Možda je dobro da, zbog svega navednog, umjesto datumima i činjenicama, krenemo od postignuća. Koga smo to zaboravili? Prvu bosanskohercegovačku romansijerku. Prije Vere Obrenović Delibašić nije zabilježeno da je ijedna spisateljica objavila roman. Već samo to bilo bi dovoljno, u društvima koja drže do svoje povijesti, da ostane upisana u kanon, jer pionirski napori nose historijsku vrijednost ponekad i bez obzira na vrijednost samog djela. A vrijednost djela svakako zaslužuje barem pamćenje.
Dalje, Vera Obrenović Delibašić bila je književnica Revolucije. Ako je išta odredilo njeno djelo, onda je to narodnooslobodilačka borba. Vjerovatno bi netačno reći da je ona cijeli život pisala jednu knjigu. Ali ako je ta knjiga Kroz ničiju zemlju, objavljena 1948. godine, i kojoj se vratila u skraćenoj verziji (Višnja iz Ničije zemlje) 1971. godine, onda možda nije pretjerano reći da ju je temaski potpuno odredila. Konačno, VOD se bavila ženskim likovima u revoluciji (i nakon nje). U tome nije bila jedina, a zasigurno ne ni najoriginalnija. Ali je bila među prvima, među najrevnostnijima u svom nastojanju da osvijetli živote žena u jendom od najturbulentnijih historijskih trenutaka Jugoslavije. Ona ispisuje u liku Olge Petrović trajektoriju od zbunjene građanske djevojke, uhvaćene u vrtlog historije, do samouvjerene revolucionarke, kakvu je, vjerujemo, i sama prošla. Ispisuje za nju drugačiju sudbinu nego što je prije viđena u jugoslovenskim književnostima – sudbinu izvan tradicionalnog braka, seksualno oslobođene žene u tridesetim godinama koja roman završava obraćanjem na zasjedanju Antifašističkog fronta žena. Danas možemo da se i podsmjehnemo njenoj naivnosti, ali ne možemo umanjiti značaj takve emancipatorne vizije ženskog života. Međutim, neće samo emancipovana revolucionarka biti fokus njenog pripovijedanja – ona će se zanimati za iskustva žena koje su iz drugih pozicija proživljavale ta traumatična vremena – bilo kao majke ili ljubavnice, čak ponekad i s one strane „pravovjerne“ ideologije. Ponudimo, stoga, ovdje jedan kratki pregled njenog životnog puta kroz njene knjige. Sudbina Vere Obrenović-Delibašić primjer je neraskidive povezanosti literature i života: svaka njena životna faza može se iščitati iz književnosti koju je pisala – ne mislim ovdje nužno na biografski pristup koji je u mnogome prevaziđen, nego radije na međuigru lične (hi)storije sa književnim temama i literarnim životom u kojem je učestvovala, jer ova je spisateljica i angažirana intelektualka uvijek polazila od toga da književnost treba služiti životu, a ne obratno.
Vera Obrenović rođena je 1906. godine u Livnu u učiteljskoj porodici. Velika porodica – sedam sestara i jedan brat – i česte selidbe, tipično za učiteljsku profesiju tih godina. Livno u najranijem djetinjstvu, potom Bosanski Šamac, Kostajnica i napokon Sarajevo, koje joj je obilježilo mladost, česte promjene mjesta stanovanja kao da najavljuju slična lutanja i u budućem životu. No život Obrenovićevih nisu teškim činile samo selidbe i brojnost obitelji, koja je u ono vrijeme bila daleko tipičnija nego danas. Ne, Vera Obrenović je odrastala i formirala se kao ličnost u posve specifičnom historijskom periodu mijena i turbulencija koje su potresale Balkan i Bosnu koliko i cijeli svijet. Treba imati u vidu da je Vera rođena par godine prije Aneksijske krize, a da je u vrijeme Prvog svjetskog rata bila djevojčica; veliki povijesni lomovi pratili su njen život od početka do kraja. Nemamo mnogo svjedočanstava o tome kakva je Vera bila kao djevojčica. Autorici ovih redova nije poznato da li je bila maženo i paženo mlađe dijete ili starije, koje bi u ona vremena gotovo u pravilu preuzimalo i odgovornosti odraslih, ili pak ono „srednje“, prepušteno vlastitoj probitačnosti i snalažljivosti. Pitanje je i koliko naša savremena shvatanja porodice zapravo oblikuju naše poimanje, jer historijski zanimljiva vremena rijetko kad produkuju tipične porodične strukture.
Treba biti, pak, uvjeren da su vremena bila teška i da su bosanskohercegovačke učiteljske porodice ipak uglavnom živjele u siromaštvu. No ono što je jasno jeste da je od najranijih dana odrasla u porodici progresivnih shvatanja, koja je – uprkos siromaštvu i neukorijenjenosti – kod svoje djece razvijala ljubav prema učenju, obrazovanju, umjetnosti. Njen je otac Pavle Obrenović njegovao je antifašistička i jugoslovenska shvatanja. Pavle je također bio i učitelj je Gavrila Principa, čiji je atentat na Franza Ferdinanda bio, po mišljenju većine historičara, povod za početak Prvog svjetskog rata. Ova je činjenica porodici u vrijeme austrougraskog progona srpskog i pravoslavnog stanovništva donijela mnogo nedaća: Pavle i njegova supruga, Verina majka, često su bili ispitivani i povrgavani saslušanjima. Umro je dok je Vera još bila mlada i ostavio brojnu obitelj u velikim finansijskim poteškoćama. Porodica je na sudu izgubila pravo na očev dio nasljedstva, što je Verinu majku, također učiteljicu, prisiljavalo da uz ionako loše plaćen predavački posao prihvati i čišćenja kuća i poslovnih prostora. Ne znamo mnogo, ali zasigurno znamo da to nije bilo bezbrižno djetinjstvo. Poznavaoci prilika kažu i da Verina porodica nije mogla sebi priuštiti više od dva obroka dnevno.
Po dolasku u Sarajevo, Vera završava Višu učiteljsku i osmogodišnju muzičku školu. Veru srednjoškolku i mladu djevojku možemo zamisliti kao tipičnu predstavnicu tzv. napredne međunardne jugoslovenske komunističke omladine. Ideje marksizma i socijalizma, pa i ranog feminizma počinju cirklulirati i među jugoslovenskom omladinom, baš kao i među mladima u Evropi. Permanentno siromaštvo napravilo je od nje odgovornu mladu ženu koja je zarađivala i pomagala brojnu porodicu dajući školske instrukcije i privatne časove violine. Inspirira se idejama socijalne pravne i jednakopravnosti, otkriva i njeguje ljubav prema književnosti. Ne vidim ju kao sanjarku sa glavom u oblacima, nego kao mladu i odlučnu ženu koja grabi odlučno na svom putu, koja umjetnost vidi kao svoju misiju – i neumitnu sudbinu. Vidim ju kako, recimo, nosi svoje rukopise na poštu da ih pošalje eminentnim književnim časopisima nakon što ih je noćima pažljivo prepisivala i popravljala. Možda ovdje baš najviše liči na svoje rane pjesme – sanjarske, ali ukorijenjene u bolima i patnjama ljudi ove zemlje, u njihovim čežnjama i strahovima. Dvadeset jedna joj je godina, ljubav prema muzici i prema književnosti ispreplitale su se sa žarom za boljim životom i pravednijim svijetom. Uskoro izlazi i njena prva zbirka pjesama, Nemiri mladosti, 1927. godine. Iste godine dobija prvi angažman u Sarajevskoj filharmoniji kao prva violina i udaje se pisca i profesora francuske književnosti Mihajla Delibašića. Za godinu dana već ima djetešce u naručju – sina Predraga. Nekoliko godina kasnije završava muzičku školu i dobija posao u Višoj učiteljskoj školi, kao nastavnica muzičke kulture i umjetnosti. Život, čini se, postaje bolji. Mlada je nada bosanskohercegovačke lirike; njenu će zbirku „Nemiri mladosti“ kritičar Borivoj Jevtić opisati kao knjigu koju je pisalo „vruće srce i ustreptala ruka“, dok će autorku označiti kao „najoriginalniju među pesnicima koji pišu, u ovaj trenutak, u Bosni“, koja „nije bez iskrenosti ni onda kada luta“ i koja „ume da nađe za svoje unutrašnje raspoloženje i sopstveni akcenat“. Kod Rizvića nalazimo i sljedeći navod iz kritike ondašnjeg vjerovatno najcjenjenijeg pisca, Hamze Hume, za kojeg je svaka njena pjesma „žedna… života i bolna i zbog hitre prolaznosti njegove“, te kako nam žena izgleda „najbliskija i najprirodnija kad peva o ljubavi“. „Kod nje volimo laganu i bolećivu osetljivost, preko koje bi mi muškarci surovo prešli i zbog toga se osetili ponosnijim i snažnjim“, piše Humo.
Sasvim je jasno da su onovremeni kritičari za mladu pjesnikinju imali rodno uslovljenu “modlu”, da su je u startu čitali, neki i otpisivali, kao “žensku”, što u ono vrijeme nije baš bio kompliment. Bilo kako bilo, za Veru će skoro uslijediti i afimacija – najprije, članstvo u eminentnom sarajevskom udruženju njiževnika i književnica – Grupi sarajevskih književnika, vjerovatno jednom od prvih organiziranom književničkom udruženju u Bosni i Hercegovini. Tu će biti, osim nje, samo još jedna žena – Milica Miron. Objavljuje drugu zbirku pjesama, jednostavnog naslova Pesme (1930). Piše na ekavici, u maniri tadašnjih naprednih pisaca, koji su samovoljno mijenjali matičnu ijekavicu za ekavicu, ili ćirilicu za latinicu, u težnji da stvore zajednički jugoslovenski kulturni prostor. Njena posvećenost emancipaciji, naročito emancipaciji ženskog subjekta kroz revoluciju jeste povezana s njenim ličnim iskustvom, ali na donekle neočekivan način. Vera Obrenović-Delibašić nije bila rođena na selu i nije se suočavala sa tradicioalnim ogadama ženskoga života kao što je to morala činiti jedna seljanka. Njeno porijeklo nije ni u klasičnom smislu bilo „proletersko“ – dolazeći iz učiteljske pozicije ipak je nosilo određen status. Ono što se nije priznavalo jeste činjenica da je učiteljski život bio skroman, možda nije bio potpuno bijedan kao proleterski, ali svakako nije imao mnogo toga „građanskog“ u sebi. „Upravo zbog toga što nije dolazila iz krajnje bijede, što nije bila “klasični revolucionarni profil”, često je bila ismijavana i marginalizirana, čak i unutar partizanskog i komunističkog kruga.“ Njeni su dani unutar Sarajevske grupe književnika i ostalih kulturnih krugova tog vremena sigurno morali biti obilježeni ličnim trvenjima i borbama. Osvještavanje vlastite privilegiranosti u kontekstu gdje je većina stanovništva neobrazovana, i time, ali i usljed drugih dubokih razloga deprivilegirana, uz uvijek mukotrpno traženje vlastitog autorskog glasa, sigurno je za nju bio težak proces. Iz ovog vremena datira i jedna interesantna književna kritika koju navodi prof. dr. Mevlida Đuvić. Kikić, pisac ljevice i angažirani intelektualac, za njenu poeziju piše da je „ženstvena, nesocijalna, bez viših pretenzija i kvaliteta“, što, po mišljenju Đuvić, potvrđuje da ženski poetski senzibilitet nije mogao glasno odjeknuti u kontekstu međuratne kulture, zabavljene pitanjima Roda i Nacije.
No u život Vere Obrenović Delibašić ponovo se umiješala Povijest. Monarhističke vlasti Kraljevine SHS nisu opraštale komunističke stavove i Obrenović je već 1932. godine, nakon tek godinu dana rada, dobila otkaz u Višoj učiteljskoj školi. Od 1930. godine pripada, kako sama piše u biografskoj bilješci, „narodnom radničkom pokretu, a od 1932. godine radila ilegalno pod rukovodstvom KPJ“. Imajući u vidu okapanja sa vlašću njenog oca, ali i muža, koji je prije ženidbe bio uhapšen 1921. godine, nakon zabrane djelovanja Komunističke partije Jugoslavije (1920.) robijao u zatvorima Glavnjača i Stara tvrđava sa još nekoliko drugova komunista, jasno je da je Verina sudbina i ne može da se misli izvan političke subverzivnosti. O njenim stavovima možemo najjasnije suditi uglavnom samo na osnovu njenih pjesama, u kojima se javljaju prvi proplamsaji socijalnog bunta, empatije prema potlačenima, saživljavanja sa patnicima. Vera nastavlja pisati i objavljivati, uglavnom pjesme, povremeno esejistiku, u gotovo svim važnijim književnim publikacijama između dva svjetska rata, paralelno radeći u privatnom Željezničkom internatu na Ilidži. Treća zbirka pjesama izlazi joj 1940. godine u izdanju sarajevskog SPKD Prosvjeta. No normalan životni tok (ponovo!) biva prekinut kapitulacijom Jugoslavije pred silama Osovine. Mihailo odlazi pred progonima u Bijeljinu, gdje mu je ponuđena služba u gimnaziji, Vera se sa dvanaestogodišnjim sinom Predragom sklanja u selo Batkovica kod Višegrada, „kod naprednih seljaka“. Svaki su se dan morali javljati ustaškoj žandarmeriji. No Vera nije gubila vrijeme. Osjetila je bujanje narodnog bunta; ono što su joj nekad navješćivale knjige, teorija i literatura, pa i strastvene ljevičarske rasprave njenih kolega, sada se obistinjavalo. Aktivno se uključila u pripremu narodnog ustanka protiv okupatora, prikupljajući oružje, pripremajući se za borbu, organizirajući lokalnu omladinu, dijeleći ideje, što nije bilo jednostavno u kraju koji je više naginjao četničkim i nacionalističkim idejama nego komunističkim. Valjalo je objasniti zašto je važno priključiti se partizanima i zamišljati šta poslije pobjede – kakva je to država koju želimo graditi? Možda se može reći da tek ovdje Vera stasava u istinski angažiranu intelektualku, na terenu, ne među knjigama i klupama, nego u direktnom kontaktu s narodom.
Razmišljam o Veri koja bježi prilikom sprovođenja u logor i prebacuje se sama, nakon što je sina povjerila jednom željezničkom radniku, preko Drine na područje koje kontroliraju partizani. Koliko li je trpnje i odricanja, a koliko odlučnosti i
vjere u pobjedu bilo potrebno da se preživi taj beznadni ratni period? Na slobodnoj teritoriji će joj se pridružiti sin i muž, a u Užicu će postati i članica Umjetničkog partizanskog odreda „Dimitrije Tucović“. Tokom rata se aktivno uključuje u borbu na kulturnom frontu, uređujući glasilo crnogorskog Antafašističkog fronta žena (AFŽ) Naša žena. Svjedočanstvo njenog revolucionarnog optimizma je knjiga koja nastaje u ovom periodu, a koja će ostati njen trajni i najvažniji biljeg u historiji bosanskohercegovačke književnosti. To je roman “Kroz Ničiju zemlju”, objavljen nakon oslobođenja u dva nastavka (1948. i 1950. godine), tematski posvećen upravo ničijoj zemlji, tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore gdje je provela veliki dio rata. Vjerovatno nećemo pogriješiti ako kažemo da je to i roman njenoga života – ne toliko u autobiografskom smislu, iako su i ti elementi vjerovatno prisutni i snažni – nego u pogledu toga da je ona doista kroz ovu književnu opsesiju založila svoj kreativni život za jugoslovenske i antifašističke ideale. Da je ovu knjigu vidjela kao svoje najvažnije djelo vjerovatno potvrđuje i činjenica da će joj se vratitii i objaviti je u skraćenom vidu 1971. godine, pod naslovom „Višnja iz Ničije zemlje“, ovaj put se fokusirajući na drugu važnu junakinju priče. Roman Kroz ničiju zemlju vjerovatno nije štivo po ukusu savremenog čitaoca. Pisan u hroničarskoj maniri, epskoga je zahvata, savremenom bi – a moguće i onovremenom – čitatelju mogao izgledati suviše detaljan i razvučen u svojoj težnji da ponudi što vjerniju sliku društvenih zbivanja, a djelomično i psiholoških trvenja svojih likova. Stilski ga najpreciznije možemo odrediti kao socrealizam, što je bio prilično krut i žanrovski vrlo strogo određen književni izričaj koji književnost temelji na angažiranosti, na prilagodbu estetike političkoj i društvenoj stvarnosti, odnosno socijalno-pedagoškoj funkciji književnosti kroz koju se trebaju utisnuti socijalistički ideali u čitateljstvo, a u najrigoroznijim poimanjima – na služenje vladajućoj ideologiji.
Međutim, ono što ga čini (bar) književnohistorijski vrijednim svakako je to što Vera kompletan narativ ispisuje iz ženske perspektive, što je bio raritet u kompletnoj jugoslovenskoj književnoj produkciji koja obrađuje narodnooslobodilačkuborbu, empancipacijske procese i revolucionarni preobražaj Jugoslavije. Polazeći od zbunjene i stidljive „buržujke“ Olge, pijanistkinje koja se udaje za starijeg muškarca i po svemu što čini nastoji ispuniti društvena očekivanja, Vera ispisuje trajektoriju njenog života kroz golgotu Drugog svjetskog rata i njenu transformaciju u revolucionarku, da bi je na kraju romana vratila u oslobođeno Sarajevo, gdje se vraća na antifašistički miting kao potpuno oslobođena, da posudim naziv jednog ondašnjeg časopisa, kao nova žena. Savremeni zapisi svjedoče da je roman bio izuzetno čitan, a ima naznaka i da je tiraž bio rasprodan. Riječ je bila, doista, o kulturnom događaju tog vremena. Poput svoje junakinje, Vera se nakon oslobođenja Jugoslavije vraća u Sarajevo i otpočinje novi život sa porodicom u stanu na adresi Obala Kulina bana 9, u centru Sarajeva. Njene ratne zasluge čine ju utjecajnom društvenom i kulturnom radnicom u novoj državi. Vidna je njena uloga u izgradnji institucionalnih kapaciteta društva u kulturi i glede prava žena: postaje članica Sekretarijata Glavnog odbora AFŽ-a za BiH, Plenuma AFŽ-ova centralnog odbora za Jugoslaviju, Biroa za štampu BiH i suosnivačica Udruženja književnika BiH 1945. godine. Uključena je u obrazovanje odraslih, potom dobija svoj dugogodišnji posao urednice – mjesto glavne urednice AFŽ-ovog časopisa Nova žena, potom poziciju glavne i odgovorne urednice ilustriranoga časopisa Vidik u izdanju organa Izvršnog fronta BiH. Vera kao spisateljica je u vrijeme obnove i izgradnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije izuzetno plodna. Knjige koje objavljuje u ovoj životnoj fazi su raznolike, ali opet se jedna posebno ističe. Pjesme izlaze 1946. godine, zbirke pjesama za djecu Po njivama pabirčimo i Sa rodne grude 1952. godine, a čak se okušava i u formama drame i scenarija, iako bez većeg uspjeha. Međutim, ipak će zbirka pripovjedaka Zore nad mahalama (1955) definitivno definisati ovaj njen životni period.
Ove priče su o ženama, iz ženske perspektive, a pristupaju netom završenom ratu na način…par rečenica o zbirci no da bismo razumjeli zašto baš ova knjiga obilježava njene četrdesete godine, treba se vratiti na historijski turbuletan period za Jugoslaviju, koji se jednako dramatično reflektirao i na Verin život. Period poslijeratne obnove za Veru je posebno bio težak zbog zdravstvenih problema s kojima se suočavala, zapravo posljedicama ratnih iskušenja i tegobnih uslova usljed čega se razboljela prvo od stomačnog tifusa, potom i viroznog recidiva upale moždane opne i vidnoga polja oba oka, zbog čega je nekoliko godina bila gotovo slijepa. Ipak, nastavljala je raditi sve do invalidske penzije koju dobija 1950. godine u Sarajevu, a vid joj se postepeno vraća tek nakon nekoliko godina i niza kompleksnih hirurških intervencija. Uz slabo zdravlje koje joj otežava da se bavi svojim životnim pozivom i aktivno učestvuje u izgradnji društva koje je toliko sanjala, poseban će šok za Veru biti hapšenje njenog sina Predraga. Desilo se to iste godine. Predrag je robijao najprije u zatvoru Glavnjača u Beogradu (u ironičnom obratu sudbine, u istom zatvoru gdje je nekih tridesetak godina ranije bio njegov otac), a potom je otpremljen u zloglasni logor Goli otok gdje su po kazni odlazili politički zatvorenici. Predrag je po vlastitom svjedočenju u knjizi Gotovo zaboravljena historija: sećanja na rane dane jugoslovenskog filma na Golom otoku završio zbog banalnog ličnog sukoba sa svojim profesorom na Filmskoj školi u Beogradu. Predragov denuncijator bio je profesor Vjekoslav Afrić, reditelj prvog poslijeratnog jugoslovenskog filma „Slavica“. Delibašić u knjizi iznosi da se Afrić požalio na nekoliko studenata koje je optužio „za podrivanje njegovog rukovodećeg autoriteta […] pominjući imena svojih studenata u negativnom kontekstu […] optužio je svoje studente, te da njihova ‘krivica’ ima i političku pozadinu.“ To je bilo sasvim dovoljno da dobije vrlo rigoroznu kaznu, rezerviranu za najopasnije, politički subverzivne elemente. Predrag je, na izvjestan način, kao i članovi njegove porodice u prethodnim dekadama, žrtva dramatičnih historijskih mijena koje ponekad iniciraju nesrazmjerno autoritarne prakse vlasti.
Takva je bila i znamenita Rezolucija Informbiroa. Jugoslavija je u ovom periodu prolazila kroz korjenite političke promjene i glasovito Titovo „njet“ Staljinu, čime ova država osvaja vlastitu političku autonomiju i polaže temelje za razvoj samostalne vanjske politike, potom i ekonomskog razvoja, značila je da će se brojni Jugosloveni – čak i oni koji su se svesrdno borili za nju – naći pod povećalom režima, a njihova će se vjernost testirati najrigoroznijim mjerilima. To je značilo i da nema onih koji su potpuno nevini, a takvim su policijske strukture ocijenile i sina književničkog para Obrenović-Delibašić. Njegova je golootočka epizoda trajala 18 mjeseci, tokom kojih su roditelji urgirali kod svih svojih kontakata, a vjerovatno je ključno bilo Verino poznanstvo sa Milovanom Đilasom.
Nakon Predragovog povratka iz zatvora „intervencijom s ‘najvišeg mjesta’“, porodica se promptno seli za Beograd. Predrag upisuje studij režije na Akademiji pozorišnih umjetnosti (današnji Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu), a porodica će stanovati u Francuskoj ulici u Beogradu, ponovo u centru grada, dok će njihov sarajevski stan dobiti direktor fabrike Jugopetrol. Predrag Delibašić u knjizi navodi kako ga je na slobodu „ispratio“ pomoćnik šefa državne bezbednosti Aleksandra Rankovića, Vojo Biljanović, riječima: „Ali znaj da još nije gotovo. I ti i tvoja majka.“ (ibid, 71). Verin se život, dakle, „odmotava“ u svega u nekoliko mjeseci – penzionisanje, operacije, hapšenje i potom oslobađanja Predraga, onda hitra selidba u Beograd. Ne znamo kako je podnijela hapšenje i dugo čekanje, mjesece ispunjene borbom za sinovljevu slobodu. Ne znamo kako je „progutala“ razočarenja državom za koju se borila, niti kakve je posljedice takav jedan stres ostavio na Predragovog oca. Ne znamo ni je li voljela Beograd i novo okruženje, Francusku ulicu, šetnju do Hotela Moskva. No znamo, bar po Predragovom svjedočenju, da se u Sarajevo više nije vratila, ali da joj tu već 1955. godine izlazi zbirka pripovjedaka Zore nad mahalama, u kojoj možemo iščitati njene nove tematske opsesije, prije svega, majčinstvo. Junakinje pripovjetki iz knjige Zore nad mahalama su, kako piše Mevlida Đuvić, „nositeljice iskustva unesrećenosti, dezorijentacije i gubitka“ što je nevidljivo na prvo čitanje; budući da su pripovjetke „čitljive“ na podlozi socrealističkog narativa, da se lako zavarati u razumijevanju pripovjedanog svijeta kao modela reprezentacije „poželjnih“ identiteta vremena.
Sjajan primjer koji naknadnom pameću možemo čitati kao literarno transponirano lično iskustvo majčinskog nemira jeste svakako naslovna pripovjetka u kojoj pratimo sarajevsku Jevrejku Donu Albahari, koja je karakterizacijski sva satkana od majčinskog treperenja za „zalutalom“ djecom. Djeca Sidik i Đusta su, naravno, partizanski ilegalci, dok je za muža Šabotaja implicirano da je ubijen u ustaškim progonima. Dona se skriva kod susjede Beglerbegovićke, čiji je sin Tufik također ilegalac, u ambaru punom neosušenog sijena, a skončava u hororičnoj, gotovo fantazmagoričnoj sceni ustaškog pretresa, s imenom najmlađeg sina Haima na usnama. Ovo potresno svjedočanstvo o vremenu kada „ljudska glava posta jeftinija od kokošije“ nema sretan kraj, ukoliko isključimo preživljavanje dječaka koji se sakrio na obližnjoj njivi, i posve iskače iz žanrovske matrice prema kojoj revolucionarna književnost mora slaviti isključivo narativ pobjede. Đuvić piše i da je u priči Utopija doma koja se unosi u narativiziranu realnost posredstvom legende o porodičnoj sreći koja se strpljivo zida marljivim radom i pregalačkim odricanjem (…) desimbolizirana, u čemu je teško ne vidjeti odjek Verinih najintimnijih misli nakon rušenja porodičnog sklada koji je također počivao na (socijalističkim) idealima vrijednog rada i odricanja, a biva grubo prekinut političkim nasiljem. No treba imati u vidu da biografski pristup ima svoja ograničenja, te da Dona, kao ni Vera, uostalom, nikada ne dovodi antifašističke ideale u pitanje. Uprkos evidentnom povlačenju iz javnog života, zlogukim riječima bezbjednjaka, te naknadnim intepretacijama književnih historičara/ki, Vera Obrenović-Delibašić i u narednim dekadama nastavlja biti aktivna sudionica društvene i kulturne izgadnje. Oporavlja se od bolesti, i dalje piše i objavljuje, okušava se u novim formama poput drame i scenarija, produbljuje interes za književnost za djecu, te pronalazi službu u Crnoj Gori, Istorijskom institutu na Cetinju, gdje je zaposlema kao arhivarka i istraživačica – skupljačica historiografske građe. Ovaj položaj donosi svojevrsni društveni prestiž (historičari bilježe da joj je dodijeljen vozač i osobna asistentica), a ostavlja i mogućnost da nastavi pisati, što potvrđuju knjige “Od kolijevke do Sutjeske” (1961), te “Višnja iz Ničije zemlje” (1971).
Roman “Kroz Ničiju zemlju” ponovo je štampan u izdanju sarajevskog Oslobođenja 1987. godine, utvrđujući njen značaj za književnost NOB-a. Međutim, jasno je da njena literatura i angažman polagano tokom godina postaju sve manje vrednovani – književnost doživljava poetičku transformaciju i stare forme u kojima je ona bila toliko vješta više nisu relevantne. Stoga je vrlo malo njenog pisanja i objavljeno, a ono što jeste, bazirano je na postojećem materijalu, te dokumentaristici koja ne izlazi iz režimskoprigodničarskih okvira. Stoga je možda najbolji primjer njenog poznijeg rada (a moguće i života) upravo romansirana biografija Save Kovačevića Mizare, slavnog partizanskog komendanta, koja izlazi u Podgorici. Umjesto savremenom političkom i društvenom stvarnošću, o kojoj je sigurno imala štošta za reći, Vera bira da plovi slavnom prošlošću i da bilježi sve ono što je važno za buduće generacije. Danas govorimo o njenom brisanju iz kanona književne povijesti, ali možda su riječi marginalizacija i zaborav ipak prikladnije. U knjizi Zabilježene nalazimo crticu o njoj koja navodi sljedeće: „Njena se zaostavština i angažman nakon okončanja ratnih sukoba doslovno briše iz svih zvaničnih pregleda historije jugoslavenske i bosanskohercegovačke književnosti, čime se, pored ostalog, željelo predstaviti i to da je revolucionarno angažovana književnost muški posao“. U istoj knjizi nalazimo i dirljiv zapis jugoslovenske spisateljice Svetlane Slapšak o njoj: „No dok su mnogi bivši predstavnici socijalističkog realizma uspešno preživeli, neki uspešno nudeći usluge odmah, neki posle dugih godina ćutanja i patnje i često sa novim teškoćama, Vera Obrenović-Delibašić nikad nije dobila drugu mogućnost.“ Neće se svako složiti sa ovom konstatacijom, npr. Zlatan Tunjić ističe da je Vera već za života bila kao književnica marginalizirana, što pripisuje spletu životnih okolnosti, dok zaborav koji obuhvata njeno ime nakon 1992. godine smatra sistemskim.
Činjenicu da se, u smislu javnog angažmana, povlači u sjene nakon hapšenja sina, Tunjić objašnjava kao njenu nemogućnost da se snađe u turbuletnom političkom trenutku, njenu nespremnost na kompromis i konsenzus, jer „koliko god da je bilo turbulentno, to je bio ključni trenutak u našoj historiji“, poentira on, referirajući se na Rezoluciju Informbiroa. „Biti revolucionarka znači podržati i u u nekim ne tako dobrim trenucima. U određenim okvirima koji možda i ne donesu pozitivne ishode. Ali iz ove perspektive, mi ne možemo znati koji bi to bili pozitivni ishodi. Morate biti sposobni da djelujete u tom trenutku, da znate šta radite, a to nije za svakoga“, ističe Tunjić. No danas je sasvim svejedno da li su Vera i Mihajlo, kao posvećeni a potom razočarani revolucionari, bili nesnađeni u novom vremenu ili ne. Danas je bjelodano zašto je sjećanje na Veru Obrenović-Delibašić odsutno iz književnohistorijskih, etnički čistih čitanki nakon ratova devedesetih, kada je zajednički kulturni prostor parceliziran i zvanično uništen. Antifašistkinja, književnica revolucije koja je svim srcem vjerovala u premoć socijalizma i jugoslovensku ideju svakako da je postala ‘nepoželjna’, što nije toliko zavisilo od njenog roda koliko od njenih ideoloških uvjerenja. Ako sagledamo drugu stranu političkog spektra – lijevu, feminističku, i ona je uzore tražila drugdje, sigurno ne u socijalističkom realizmu, odnosno toj njegovoj najranijoj fazi koja je već deceniju kasnije bila ocijenjena kao poetički zastarjela. Imajući to u vidu, možemo reći da je Vera Obrenović-Delibašić dvostruko izbrisana, za života i nakon smrti.
Vera Obrenović-Delibašić umire u Beogradu 1992. godine. Nikada nećemo saznati kako se osjećala dok je svjedočila sporom raspadu svih onih ideala u koje je vjerovala. No ono čemu svakako svjedočimo danas jeste obnova istraživačkih i akademskih interesa za period u kojem je živjela i djelovala, kao i za oblike zajedničkog života i prakse u koje je vjerovala. Na svu sreću, savremeni historičari i historičarke imaju istančano čulo za različite perspektive, a ženska perspektiva je svakako nešto što uvijek imaju u vidu. Stoga ostaje da se nadamo da će u tim novim naporima glas Vere Obrenović Delibašić biti pravedno vrednovan.