Mica Todorović
I Djevojka sjedi na ljuljašci, jednu je ruku položila na grudi, drugom kao da se pridržava. Malenih grudi, čvrstih i stamenih bokova, jakih nogu čija se stopala gube u kuštravom grmlju… nogu koje kao da još sasvim nisu spremne za ljuljaškin let. Lice joj je okruglo, mirno, spokojna izraza, sitnih i nježnih crta. Kosa je plava, možda riđa. Na drvetu jabuke je mačka, razigrana, u napetoj pozi pridržavanja za odsječenu granu, pokraj nogu djevojke je bijela golubica koja ju ljubopitljivo gleda. Neko riboliko obličje pluta pored djevojke koje nas sada zbunjuje… jedna jabuka je „uhvaćena“ u padu, nekoliko ih je na podu. Sve u zemljanim, zagasitim tonovima, sve se utapa jedno u drugo. Pomišljate na Matissea, ili na ranorenesansne majstore, ali slika je i dalje zagonetna. Poštapate se simbolikom mačke (neovisnost, ženstvenost), bijele golubice (nevinost), jabuke (Eva), stvari nisu mnogo jasnije. Značenja izmiču, ostaje nježni preliv boje, toplina tona i izraza, dojam intimnosti i bajkovitosti. To je „Ljuljačka“ Mice Todorović. Slika koja će vas opčiniti, zbuniti i konačno, ushititi, ako budete imali sreću da je nekad pogledate. Neovisnost stvaralačkog duha. Samodosljednost. Nepripadanje. Odricanje. To su neke asocijacije koje imam na lik Mice Todorović, vjerovatno najpoznatije i najcjenjenije bosanskohercegovačke likovne umjetnice. Riječ je o jednoj od rijetkih umjetnica u našoj historiji kojoj je ovo društvo bar donekle, ali nipošto u zasluženoj mjeri, vratilo dug. Za razliku od mnogih drugih umjetnica koje su u djelidbi javnog priznanja prošle daleko gore (Adela Behr Vukić, Lujza Kuzmić Mijić, Iva Despić Simonović, Rajka Merćep…), za Micu ćete barem čuti šetajući njenim Sarajevom, budući da njeno ime nosi jedna zabačena, ali prekrasna sarajevska uličica, a moći ćete je i vidjeti – zahvaljujući bisti ispred Akademije likovnih umjetnosti. Mica Todorović je u toliko toga bila prva, da je ženskom naslijeđu nenaklonjenom bosanskohercegovačkom pamćenju naprosto bilo nemoguće da je ignorira. Probijala se tamo gdje za žene jedva da je bilo prostora, dokumentovala je, osnivala je institucije, predavala. I najvažnije: stvarala. No uvijek sasvim neovisno, samodovoljno, distancirano, u niši koju je za sebe izborila i koju je ljubomorno čuvala. Bila je originalna pojava, samosvojna ličnost, snažna i stamena. Nerado je govorila o sebi i izbjegavala je fotografske kamere. Ako bismo morali izabrati jednu njenu izjavu kao moto, neka to bude ono što je, možebitno s tonom blage iritacije, odgovarala ljubopitljivim novinarima iz godine u godinu: „Neka moje slike govore umjesto mene!“. Pa, da ih poslušamo.
Krštenog imena Mileva (1), rodila se u Sarajevu 1897. godine u porodici kotarskog predstojnika ili, kako se to nekad govorilo, K. und K. činovnika Petra Pere Todorovića. Otac se u Sarajevo doselio iz Pančeva, te oženio Jelkom iz stare bosanske porodice Savić. Bili su imućni i dobrostojeći, a postoje svjedočanstva da je u njenoj porodici likovna umjetnost bila vrlo poštovana; sama umjetnica, u jednom intervjuu, očevo prijateljstvo iz školskih dana sa slikarom Urošem Predićem, što u dobroj mjeri objašnjava činjenicu da se roditelji nisu protivili njenom umjetničkom studiju u vrijeme kada je za mladu ženu to bilo sasvim netipično. Po svemu sudeći, u svojim je slikarskim nastojanjima imala podršku porodice, što je u ono vrijeme bilo od ključnog značaja. Vrijeme je to kada se umjetnički život u Kraljevini Jugoslaviji odvija u tri centra: Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Utjecaji evropskih avangardnih pokreta su itekako zamjetni, naročito na području Zagreba, koji će Mica eventualno izabrati kao svoje odredište. Osjeća se zamor svega što je staro pred energijom novoga; kako u likovnoj, tako i u drugim umjetnostima, ali i na idejnom planu, revolucionarni impuls pulsira sve snažnije. Ne znamo mnogo o Micinom djetinjstvu, osim da je od najranije dobi, po vlastitom svjedočenju, „dobro crtala“, te da se jedno vrijeme „lomila“ između svoje dvije ljubavi – književnosti i slikarstva. Međutim, odlično je dokumentovano koliko je važna figura za nju u mladosti bio slikar Roman Petrović, vjerovatno prvi koji je kod nje uočio talenat i podstakao u njoj želju da se usavršava i napreduje. Vrativši se sa svojih studija u Budimpešti, Krakovu i Zagrebu pun najnovijih utisaka o novoj evropskoj umjetnosti, već fomiran umjetnik, Roman je bio taj koji je Mici pružio neophodni podstrek da započne pripreme za prijemni ispit, i to u jednom slučajnom mimohodu na sarajevskim ulicama. Neka onda prva slika bude zamišljena: dvoje mladih umjetnika u višečasovnim pasioniranim razgovorima ili nadvijeni nad esejem Vasilija Kandinskog „O duhovnom u umjetnosti“, i to u njemačkom originalu.(2) Ili možda: kratki susret i hitri razgovor u jednoj sarajevskoj ulici; možda malčice arogantan mladi slikar i svega godinu mlađa, možda malčice bojažljiva u susretu sa diplomiranim slikarom koji se već naputovao Evropom… I jedna odsječna rečenica: „Pa, lijepo, budite slikar!“ (3) U vrijeme kada Todorović bira svoj životni put, i u Sarajevu se dešava veliki zamah u razvoju slikarstva. „Euforija poratnih godina praćena mnogim izložbama, potpomognuta entuzijazmom velikog broja slikara koji su se vratili u zemlju, nekolicinom kolekcionara i ljubitelja umjetnosti, ubrzo će splasnuti povlačenjem stranog kapitala iz ratom iscrpljene Bosne.” (4) Novo se ipak, dešava drugdje.
Nadrealizam, dadaizam i zenitizam nudili su likovnu poetiku otpora ka tradicionalnom shvataćanju umjetnosti, dominantnim kanonima i građanskim institucijama.
II „Avangardni pokreti u Jugoslaviji bili su internacionalnog usmjerenja i zasnovani na interdisciplinarnom jeziku i aktivističkom, gotovo revolucionarnom ponašanju. Mladi umjetnici zalagali su se za redefiniranje vrijednosti kulturnog i umjetničkog, političkog, naučnog i tehnološkog progresa.“ (5) Na studij odlazi 1920. godine na Višu školu za umjetnost i obrt, ustanovu koja će uskoro promijeniti ime u današnje – Akademija likovnih umjetnosti. Studirat će kod Ferde Kovačevića, Bele Cikoša, ali najduže kod historičara umjetnosti, vrsnog umjetnika i posvećenog pedagoga Ljube Babića. (6) Nesumnjivo je najveći uticaj na nju imao profesor slikarstva Ljubo Babić, čije je pažljivo mentorstvo, fokusirano na razvijanje individualnosti kod studenata, izgradilo i kod Todorović vlastitu viziju i samopouzdanje: “Jednom nam je postavio motiv mrtve prirode i počeo da tumači šta bi trebalo da vidimo. Dok je govorio, ja pribeležim ono što sam videla, jer se moje viđenje razlikovalo od njegovog. Kad sam mu to saopštila, rekao je: Slikajte onako kako vi vidite, to je jedino važno”. Na Akademiji je izučavala portret, akt i mrtvu prirodu, usavršavala osnove zanata, smisao za red i sklad, discipliniranu primjenu pravila. „U zaključnoj svjedodžbi (br. 28) datiranoj 30.6.1926. godine, Ljubo Babić je zapisao: “Odlična u radu. Velika marljivost i talentovano svladavanje slikarskih zadataka. Ozbiljna crtačka sprema pokazuje da gđica Mica Todorović ima sve uvjete za samostalan umjetnički rad.” (7) No pustimo, ponovo, slike da govore. Na jedinoj sačuvanoj fotografiji iz studentskih dana vidimo djevojku sa cloche kapom u kaputu kariranog uzorka, obučenu po flanerskoj modi 20-ih godina. No kada uklonimo modu vremena, napadni ‘računski’ uzorak i predimenzioniranu zvonastu kapu, ostaju njen ozbiljan izraz i prodoran pogled ispod šiški koji kao da svjedoči odlučnost i marljivost djevojke koja je došla puna želje da nauči, da uspije – djevojke željne da ju se shvati ozbiljno. Ni traga nesigurnosti „djevojke iz provincije“ obremenjene nesigurnošću, samo čist fokus. Na portretu Ivana Tabakovića, njenog dragog prijatelja, iz 1923. godine, vidimo nešto slično – trendovsku figuru vremena, ali koja, i pored slabe obrade lica, zadržava istu oštrinu pogleda, isti autoritarni izraz ličnosti, ali i još nešto – nemirne ruke u krilu, više izraz nestrpljenja da se dokaže nego mladalačke nesigurnosti? Diplomirana slikarka Mica Todorović, pak, gleda nas izazovno s „Autoportreta“ (1929/30), utjelovljujući u oštrim, angularnim linijama, strogoj muškoj košulji i sa neizostavnom drskom „bob“ frizurom jednu gotovo androginu figuru tzv. „nove žene“, samosvjesne umjetnice koja sebe vidi i performira kao takvu.
Studiranje slikarstva za Micu, dakako, nije bilo samo doba vrijednog učenja i usvajanja pravila, nego i prilika za istraživanje, eksperimentiranje i pronalaženje vlastitog stila i viđenja. Bitan aspekt tog osvajanja slobode svakako su bile kolege s klase – sve odreda veliki i važni jugoslovenski slikari, među kojima je bila jedina žena. Krsto Hegedušić, Ivan Tabaković, Oton Postružnik, Leo Junek, Kamilo Ružička, Omer Mujadžić, Marijan Detoni, Antun Motika, Antun Augustinčić i Vanja Radauš, no njoj su najbliži bili prvi trojica. Društvo s klase redovno se okupljalo u zagrebačkom hotelu „Esplanada“ gdje su vodili duge diskusije o smislu i smjeru savremene umjetnosti. Kao što smo već rekli, vrijeme je novih i uzbudljivih umjetničkih pokreta koji svojim radikalnim manifestima i buntom prema tradiciji posve dekonstruiraju ulogu umjetnosti u društvu. Jedna od svakako najvažnijih tema o kojima su mladi napredni umjetnici raspravljali jeste u kojoj mjeri je dužnost umjetnosti i umjetnika da budu društveno angažirani. Doba je bujanja raznih progresivnih ideja i mladi su se umjetnici trudili pozicionirati u svijetu koji se radikalno mijenjao. Mica je uvijek bila dio rasprava i rado je u njima učestvovala, samo se, po riječima Azre Begić, klonila politike, „jer ju je smatrala smrtno dosadnom“. Na jednoj od grupnih fotografija s kolegama s klase vidimo je u središtu, prekrštenih nogu, opuštenu i nasmijanu. Bila je, očigledno, poštovana i slavljena u tom društvu, a, čini se da bivanje jedinom umjetnicom među umjetnicima nije, bar u ovom sigurnom prostoru, bilo prijeporno, kao što nedvojbeno jeste u drugim kontekstima. Ili bar o tome nije ostavila traga… Društvo iz „Esplanade“ će 1929. godine osnovati udruženje umjetnika pod nazivom „Zemlja“, prvo takve vrste u Hrvatskoj. Mica će odbiti poziv Krste Hegedušića da im se zvanično pridruži – tu imamo prvo odlučno javljanje njenog neovisnog, slobodarskog duha koji ne pristaje ni na kakva članstva niti programe u umjetnosti. S druge strane, tu je i nešto što historičari umjetnosti povremeno nazivaju „pasivnošću“ ili „pozicijom sudionika posmatrača“, pa možemo reći da se glede Micine pripadnosti „zemljašima“ javlja još jedna crta njenog životnog i profesionalnog puta, dobrovoljna distanciranost kojom je oblikovala svoju individualnost i slobodu, a možda i utjecala na svoju ipak ponešto marginaliziranu poziciju u kretanjima umjetničke epohe. Bilo kako bilo, dijelila je sa zemljašima mnogo nazora o tome šta umjetnost treba činiti, čemu treba težiti, što se jasno vidi u radovima koje objavljuje u ovom periodu.
Umjetnički program grupe „Zemlja“ počivao je na lijevim idejama, socijalom buntu, kritici društvenih pošasti. „Ideološka baza „Zemlje“, kao i njen cilj i svrha, bili su borba za nezavisnost likovnog izraza koji mora odražavati milje i odgovarati savremenim vitalnim potrebama: 1. Borba protiv kurseva iz inostranstva, impresionizma, neoklasicizma itd.; 2. Dizanje likovnog nivoa, borba protiv diletantizma; 3. Borba protiv lar-pur-lara.“ Arhitekt Drago Ibler u manifestu Zemlje piše: „Treba živjeti životom svog doba. Treba stvarati u duhu svog doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i život jedno.“ Među važnim utjecajima jeste svakako i socijalna literatura, na čelu sa, svakako, Miroslavom Krležom, koji se i sam pisao relevantnu književnu kritiku, te čiji je autoritet u generalnom umjetničkom polju bio ključan za mlade stvaraoce. Zahvaljujući možda upravo Krleži, među ostalima, najveći uticaj na zemljaše izvršio je njemački slikar, grafičar i karikaturist Georg Grosz, čije su tekstove progresivni listovi prenosili. Utjecaj je cementiran kolektivnom izložbom „Njemačke savremene umjetnosti“ (Zagreb i Beogad, 1931. godine) potom samostalnoj izožbi Grosza (1932., Zagreb), te zagrebačkim samostalnim i kolektivnim izložbama gdje su se mogla vidjeti i djela Fransa Masereela i Käthe Kollwitz, umjetnika srodnih po-etičkih nastojanja. Zemljaši su se opirali i „inostranim kursevima“, odnosno tradicionalnim likovnim stremljenjima koja su vidjeli kao odraz „imperijalističke umjetnosti“, te su inspiraciju tražili u domaćoj tradiciji, narodnoj umjetnosti, fokloru, što se ukazivalo u svojevrsnom primitivističkom izrazu, a odlično se uklapalo u ideju oslobađanja umjetnosti okova elitizma i njenoj demokratizaciji, kako bi ideje društvene transformacije nesmetano tekle ka najširim slojevima društva.
III Zanimljivo je da u savremenim osvrtima za grupu Zemlja ime naše junakinje gotovo i ne spominje. Iako je izlagala s njima u Ljubljani 1930. godine, „u retrospektivnim izložbama i publikacijama koje su tematizirale i reinterpretirale djelovanje Udruženja umjetnika “Zemlja”, Mica Todorović je zaboravljena i izostavljena.“ Ivana Udovičić navodi zanimljivu primjedbu o poziciji Mice Todorović u likovnoj historiji: „Svjedok je najvažnijih događaja na suvremenoj likovnoj sceni, ali pasivnost i pozicija sudionika promatrača — koje je sama odabrala — rezultirale su nikada jasno utvrđenom ulogom u događajima koji će ispisivati povijest. Njezino ime tako ostaje uvijek po strani, provlačeći se uglavnom kroz bilješke važnih kulturnih događaja. Kontakti i druženja s nekima od najvažnijih aktera umjetničkoga života tog doba, naročito s onima koji su bili usmjereni prema socijalno angažiranoj umjetnosti, danas se interpretiraju kao privatni kontakt, iako je sasvim izvjesno kako je upravo kroz ta druženja razmijenjeno dosta međusobnih utjecaja.“
Nije neobično da se ženski doprinosi historiji umanjuju ili spuštaju u sferu intimnog, kako bi im se snizio značaj, ali jasno je da je pitanje međusobnih uticaja Mice i Zemlje, i obratno, tek počelo da se otvara u recentnom periodu. Spomenimo ovdje tek poznati „refren“ iz kasnijih intervjua gdje redovito, komentirajući svoje rane radove, zaziva Hegedušićev posjet Parizu gdje je vidio kolone osakaćenih veterana iz Prvog svjetskog rata – čak i prepričana, ta slika je Micu duboko potresla i tematski odredila neke njene crteže. Iz ovog perioda potiče i ciklus od 16 crteža Mice Todorović koji su nastajali od 1929. do 1933. godine. Ovi socijalno angažirani crteži ili, kako ih naziva Azra Begić, „antimalograđanske karikature“, sasvim u zemljaškom groszovskom maniru, izloženi su prvi put 1930. godine na izložbi „Zemlje“ u Ljubljani gdje je Mica izlagala kao gošća. („Nisam bila član grupe, ali su me moji drugovi, Hegedušić, Tabaković, Junek i ostali skoro naterali da izlažemo zajedno“, ispričala je jednom novinaru). Crteži, izrađeni jednostavnom tehnikom olovke na papiru, formalno su svedeni, koristeći samo liniju i volumen. Bila joj politika dosadna ili ne, njeni radovi ovog perioda su itekako politični. Karikaturalni likovi poput predsjednika društva za zaštitu životinja dok uživa u mesnom obroku ili Berte Mondenke, koja se nespretno igra predugom bisernom ogrlicom, primjerci su malograđanskog života koje autorica kritizira samim njihovim karikaturalnim likom, gestama i izrazima lica. U crtežima ima i mitoloških motiva (Abel i Kain, Adam i Eva, Mističar), oštre društvene kritike (Filistri, Junak prije i poslije upotrebe), a autorica likovni izraz dopunjava i tekstualnim prilogom gdje potcrtava humor i ironiju svog pristupa društvenoj problematici. No dosta podataka – neka progovori slika. Crtež „Adam i Eva“ (riječima umjetnice: „on feminizaran, ona kao aspida“) uspostavlja proto-feminističku kritiku odnosa među polovima, suptilno se poigravajući sa tada izuzetno aktuelnim idejama Sigmunda Freuda. Crtež prikazuje ženu koja sjedi s jabukom na glavi, jednom rukom zatvara oči, dok drugom seže naprijed; naspram nje je muškarac, uspravan, lijevom rukom pridržava dvogled dok desnom seže ka ženi. Prateći tekst naglašava kritičku poentu: „Ljubav (promijenjene uloge) – Adam i Eva (žena-zmaj – i Adam profesor Sadašnjost“ analiza) – Svijest (podsvijest) – Znaš šta sam sanjala – Ti me daviš, a ja se ne dam – Bože šta bi na to rekao Freud? – Hm, Kakav Freud – logično san kad bi bio stvarnost, ne bi bio san.“ Ženski subekt se opire prodirućem pogledu muškarca koji ju želi proučiti, analizirati. Naziva je žena-zmaj jer je u tom pokušaju mitologizira i egzotizira, on, profesor Sadašnjost, sa novim tehnikama i pristupima, no ona mu izmiče u snove i podsvijest koji jasno naznačuju „enigmu“, odnosno nasilni i gušeći karakter patrijarhata.
Historičari umjetnosti slažu se da su ove Micine groteske, ili, kako ih je dovitljivo označila jedna savremena izložba, smicalice, svojevrsni eksces u njenom radu. Njena oštra društvena kritika u ovoj se formi više neće ponoviti; njeni će potonji radovi istraživati neke druge oblike likovnosti. Međutim, ova epizoda ostat će trajni interes istraživača, možda baš ponajviše u savremenom periodu gdje se umjetnost i dalje pozicionira kao društvenokritička, emancipatorska sila. Ironiji doprinosi i činjenica da ovaj ciklus crteža dugo vremena nije bio javan (Bogojević). Azra Begić u popratnom katalogu retrospektivne izložbe Mice Todorović (1980) navodi podatak da su crteži prikazani u oktobru 1936. godine u sklopu Izložbe radova likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, u foajeu Narodnog pozorišta u Sarajevu. Ukoliko ne računamo groteske, Todorović je čak sedam godina izbjegavala kist: „Jedno vreme nisam radila. Nemam objašnjenja: jednostavno – nisam slikala. Samo sam crtala; privlačilo me tada izražavanje u groteski. Teme su mi bile razne i sve su, te moje groteskne kompozicije, bile direktni odraz vremena, ooga što se događalo oko mene i u meni. To je bila neka vsta mog ličnog komentara: svakki od tih crteža bio je u službi jedne određene metafore.“ Možemo nagađati šta se u njenom duhu dešavalo – godinama taloženi -izmi koje je morala rasplesti kako bi pronašla sebe, svoj autentičan iskaz, ili iskustvo koje joj je valjalo steći izvan grupe, samostalno, kako je najviše voljela? Sanita Vujković piše da njeno slikarstvo ovog perioda karakteriše dualizam između verizma tipičnog za zemljaše i intimizma „romantične vanvremene idile“ – vidljiv u slici Ljuljaška koju smo evocirali na početku, ali i uradcima Akt s ibrikom, Konobarica, Suzana i starac… Pored zemljaške izložbe u Ljubljani, Micina su djela prezentirana i na izložbi jugoslovenskog slikarstva i kiparstva u Engleskoj koju je pripremio Milan Ćurčin, urednik „Nove Evrope“. Micin rad na toj izložbi dobio je posebnu pohvalu čiji je simbolički značaj danas posebno interesantan. Naime, engleski kritičar Ernest Collings, Ćurčinu je u jednom pismu podijelio fotografije i utiske sa izložbe, posebno istakavši kako mu se naročito svidio „Todorovićev majstorski crtež Djevojka koja sjedi: „Pozdravite Meštrovića i, ako imate priliku, recite Todoroviću da uživam u njegovom radu“. Ova anegdota o engleskom kritičaru koji nije mogao ni da pojmi žensko autorstvo slike govori mnogo o tadašnjim normama i razumijevanju umjetnosti, i pored svih avagardističkih tektonskih pomjeranja – prostor je umjetnosti i dalje bio posve patrijarhalan. Vrativši se u Sarajevo 1932. godine, umjetnica zatiče ustreptalu kulturnu i umjetničku scenu u povojima, podstaknutu savremenim idejnim strujanjima i estetskim stremljenjima. U Sarajevu djeluju njen stari prijatelj Roman Petrović, ali i dinamična skupina mladih likovnjaka kao što su Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Danijel Ozmo. Međutim, za razliku od drugih regionalnih centara, Sarajevo se ne odlikuje razvijenom scenom, a mnogi aspekti života stagniraju ili propadaju u novoj državi. Sarajevo je kulturna i umjetnička periferija, sa svega nekoliko kulturnih institucija, a za likovne umjetnike i nema izložbenih prostora izuzev sale Zemaljskog muzeja i foajea Narodnog pozorišta.
Todorović se uključuje u, isprva, rijetke kolektivne izložbe i nastoji podržati nastojanja mladih umjetnika i kulturnih radnika, koji djeluju pod utjecajem naprednih shvatanja i marksističkih ideja, kao i njihove kolege u Beogradu i Zagrebu. Oni koji su se vratili sa školovanja u inostranstvu sada nastoje stečena znanja i revolucionarne ideje aplicirati u kontekstu grada koji se i dalje bori s posljedicama Velikog rata, ekonomskom krizom, konzervativnim shvatanjima, provincijskim mentalitetom. Jedan od izabranih načina je, i u Sarajevu, bilo udruživanje, i tako nastaje Collegium Artisticum, interdisciplinarni umjetnički kolektiv koji su činili, uz likovne umjetnike, muzičari, plesači, glumci, kritičari, arhitekti, inžinjeri i drugi prijatelji umjetnosti. Collegium Artisticum kombinirao je u svom djelovanju lijeve ideje, avangardne pristupe i narodnu umjetnost, te je uskoro postao glavna djelatna sila u kulturi, organizujući izložbe, teatarske i muzičke predstave, preporodivši umjetničku scenu Sarajeva. Historija se ponavlja za Micu, jer iako je svresrdno podržala osnivanje Collegium Artisticuma i izlagala na njihovim izložbama, ni ovdje nije bila formalna članica grupe, iako je svakako dijelila njihove ideje i stremljenja. Prvih nekoliko godina nakon završetka studija uopšte nije slikala, groteska je postala njen odabrani način izražavanja – komplementarna valjda pažljivom osmatranju, istraživanju društvenih fenomena, u pripremi za ozbiljnija zaranjanja u motive, kasnije. Ovo je vrijeme promišljanja kada izlazi i njen dragocjeni esej „Jedan pogled na Bosnu i slikarstvo“ (1939) u kojem kao da ponovo otkriva, ovaj put slikarskim okom, podneblje koje ju je formiralo:
IV „Slikarski različita, ne banalna, privlačila je da je slikaju prvo stranci pa onda mi“, piše Mica o svojoj zemlji. „Prava umjetnost treba da je odaz zemlje, života, prirode i prilika – a, eto, Bosna, i pored ogromne slikarske raznolikosti, po onome što je najbitnije za nju, ostala je slikarski skoro neiskorišćena. Bijeda se u Bosni podnosi kao fatalnost, sirotinja je skrušena, bez protesta, krovovi su crni i vlažni, ceste blatnjave, a po njima se vuku mršave mačke i zamišljeni ljudi. Tamna brda sa vhovima vječito u maglama i oblacima što se povlače. Pa kiša i vlaga. To je Bosna, – samo jedna. U suncu za čas se pretvori u treperavu sliku svjetla, sjaja i boja, čudnog šarenila, naročito u rano proljeće. Tamni kutevi netragom iščeznu, jedan pejsaž u kome vazduh titra od lakoće“. I pored turobnosti stvarnosti – koju njen kist i olovka i dalje pomno realistički bilježe – Mica bira vidjeti svjetlo i boju, sjaj i lakoću, i jasno vidi budućnost zemlje koja „nije zemlja slikarske prošlosti nego budućnosti – divlja i pitoma u isti mah.“ Kada se napokon opet prihvati kista, najviše će slikati intimističke teme, a odabrani žanrovi su mrtva priroda, pejzaži, figure i „ neke vrste enterijera-eksterijera, u kome svijet izvana prodira u onaj iznutra, a granice im se gube“ (Begić). Naročito su dojmljivi portreti: Cigančica (1938/40) i Mladić (1938/39), potom Bosanska djevojka (1940), te Bosanska djevojka – akt (1940/41). Prošavši u dvadesetima kroz vrtlog izama, dramu samootkrivanja i promjenu sredine, Mica sada slika samosvojno, slušajući samo vlastiti stvaralački instinkt.
Interesira se za potlačene, odbačene, nadahnjuju je djeca iz obližnjeg romskog naselja. Kada bismo dozvolili njenim ženskim figurama da „progovore“, one bi nedvojbeno svjedočile o tome kako ih je Micin kist izvukao iz „ralja“ muškog pogleda i oslobodio puke objektivizacije; možda bi rekle da su one autentična ženska vizija, stvorena u neočekivano skladnoj kombinaciji trezvenog realizma sa nježnošću impresije, spontane i prirodne, koja nema potrebu idealizirati. Riječju kritike:
„Upadljiva i nedvosmislena vizuelna demistifikacija tijela zamijenila je krajem četvrte decenije raniji idealizovani prizor projektovan kroz namjenski aranžiranu predstavu, u kojoj je dominantna pojava nagog ženskog tijela. (…) Slike njenih žena su direktne, bez ode i patetike, na njima ne dominira nago ljudsko tijelo, već život koji se u njemu nalazi i ličnost koju je ona znala i umjela da predstavi.“ Drugi svjetski rat prekinuo je stvaranje Mice Todorović na najbrutalniji način. Umjetnica je u svojoj kući u Tepebašinoj ulici pružala utočište ilegalcima, među kojima su bili poznati revolucionari Avdo Humo i Svetozar Vukmanović Tempo, zbog čega je 1942. godine uhapšena i odvedena u logor Stara Gradiška, a potom i u Njemačku i Austriju. Dragana Tomašević navodi njeno svjedočenje da ju je „kao Srpkinju“ ustaškim okupatorima prijavila komšinica, a u času hapšenja radila je na ilustracijama Goetheovog Fausta. Zahvaljujući snalažljivosti, ali i znanju njemačkog jezika, prebačena je u logor za prisilni rad u Njemačkoj. Ubrzo uspijeva pobjeći nazad u Beograd, gdje će dočekati i kraj rata. Po oslobođenju 1945. godine, odaziva se pozivu Državne komisije za utvđivanje ratnih zločina da likovno zabilježi posljednje žrtve ustaškog terora – leševe koji su plutali Savom i Dunavom. Tako nastaje potresni ciklus crteža „Posljednje žrtve Jasenovca i Gradiške“ u kojima Todorović svu svoju zanatsku umiješnost podređuje duboko antiratnoj i humanoj misiji da dokumentira zločine, da ostavi trag i svjedočanstvo. Jedina je umjetnica koja se odazvala pozivu. Ovlaš, u svega nekoliko poteza majstorski skicirana tijela pod neprirodnim uglovima, zgrčena, mučena, unakažena; zauvijek ovjekovječen užas pred zlom u izrazu mrtvih lica. „Ti njeni crteži iskidane linije, ta rasporena, naduvena tijela, ti skeleti bez mesa koje su ribe pojele, te šuplje glave bez očiju, to je pravo lice fašizma, izobličeno sigurnom rukom velikog očevica.” Teško je pojmiti kako se osjećala, i sama prošavši kroz golgotu, dok je posmatrala kako lađari izvlače leševe iz vode, nastojeći subjektivni užas potisnuti objektivnošću zanata. Nesumnjivo traumatizirana logorskim iskustvom, duboko potresena ratnim razaranjima, objavit će poslije esej „Kroz zatvore i logore“ čime će zaključiti svoju ratnu epizodu, ispunivši dužnost umjetnika prema istini savjesno i odgovorno. Više joj se neće vraćati niti će se truditi da ovim iskustvom za sebe stiče politički kapital. Umanjivala ga je, izbjegavala, nazivala, po svjedočenju Azre Begić, „uobičajenim peripetijama“. Nakon ovog iskustva, za Micu Todorović postoji samo svjetlost.
V Nakon rata, Mica se, dakako, vraća u Sarajevo i uključuje u sveopštu društvenu obnovu. Pulsirajući entuzijazam jugoslovenske obnove vraća i kulturni život u sarajevsku provinciju. Micine kolege se vraćaju sa fronta (Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović), važne inicijative pokreće predratni doajen Roman Petrović. Otpočinje doba kada se obnavljaju institucije i osnivaju nove: Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBiH), potom Državna škola za slikarstvo i umjetne zanate u Sarajevu (danas Srednja škola primijenjenih umjetnosti). Istinska pionirka, bit će biti jedan od deset osnivača ULUBiH, te među prvim likovnim pedagozima u prvoj umjetničkoj školi u BiH. „U našoj slikarskoj školi za umjetne zanate (…) nalazi se takav materijal, da će zavisiti samo od naših sposobnosti, da se razviju neslućeno bogati prirodni talenti“, svjedoči ona za „Novu ženu“ o važnosti svog novog predavačkog poziva. U neposrednom poraću zahtjevi epohe pred umjetnošću su rigorozni: umjetnost ima zadaću da preodgaja publiku u duhu socijalizma. Dijapazon tema je ograničen: borba, radne akcije, izgradnja zemlje, likovi graditelja i omladinaca (Vujković), drugim riječima – socrealistički heroj i heroina, stameni, nepokolebljivi, s utopijskim bljeskom u oku. Mica nije ostavila svjedočanstva da su joj je novo doba i (još jedna) stilska i ideološka revolucija teško pali – ta ona je i već godinama odolijevala žestokim plediranjima da umjetnost treba… bilo šta! Njeni prvi poslijeratni radovi bit će posvećeni temi rada, specifično ženama radnicama, kao što je naslovica časopisa AFŽ-a Nova žena (br. 19, 1946.). Tijela su stasita, majčinska, snažna poput stabala, napregnuta u naporu poslijeratne obnove. No njena traženja onkraj pravaca, škola, ideologija, proklamacija ni u jednom trenutku ne prestaju i ovaplotit će se u djelima posve drugačijim, kada jednom, početkom pedesetih, stege socrealističkih zahtjeva počnu popuštati, ako su je uopšte, s obzirom na predratne i ratne zasluge, takvi vanumjetnički zahtjevi doticali; jedna historičarka umjetnosti će iznijeti sud da je Mica Todorović u doba najljućeg socrealizma mogla slikati kako je željela. To potvrđuje i činjenica da će 1949. godine prva izložiti ženski akt, sasvim se odmičući od (žeskog) radničkog tijela, napregnutog u naporu. S izuzetkom dokumentarnog rada za Državnu komisiju za ratne zločine, nema u njenim poratnim slikama ni rata ni krvoprolića, ali stari dokumenti bilježe napomenu Partije: „Zapadnoevropskog formalističkog smjera, ali je vaspitavamo!” Međutim, ljudska će figura postepeno sasvim napuštati njena platna, ustupajući mjesto predmetima i pejzažima, odbljescima ljepote svakodnevnice: u intimnom interijeru ateljea, ili praznim kafićima, u urbanim ili prirodnim krajolicima. Neka od prvih platana nastalih nakon rata otvorit će se ponovo ka raskošnom koloritu, vedrim i prozračnim tonovima, lepršavosti i zaigranosti, čak i kada slika Ruševinu (1945) koju osvaja priroda, rastočivši dirljivo svjedočanstvo ljudske destruktivnosti, ili samotni urbani krajolik (Proljeće u Babića bašti, 1948) koji se sav presijava na štedrom proljetnom suncu.
„Tema? Šta je tema u slikarstvu? Tema je za literaturu, možda i za grafiku, ali u slikarstvu ne podnosim nikakve priče. Moje su slike moja osjećanja, one nastaju u mom oku. Svidi mi se neka boja i – eto slike!“, refren je koji će slikarka ponavljati iz intervjua u intervju tokom narednih decenija. Postoji dojam da su je „standardna“ novinarska pitanja gnjavila i da je riječi radije ostavljala kritici, teoriji i, potencijalno, kolegama koji su bili povremeno u stanju nadahnuto njena djela verbalizirati. Da je boja pokretač i suština Micinih vizija, sjajno prepoznaje njen kolega iz predratnih dana Ismet Mujeziović, koji naročito ističe njenu naklonost žutoj: „Reklo bi se, da se negdje davno u ranoj mladosti zaklela da će žutu boju, (…) tog izdanka, neposlušnog i zloćudnog šejtana iz plemenite familije boja obvladati, umiriti. I zaista, Mica je to uspjela kao niko prije nje, da tog đavola sa njenim društvom utjera u red. U njenim djelima, žuta boja djelotvorno zrači iako se još uvijek naslućuje vižlasti temperament ukroćene goropadi.“
VI Međutim, nisu se svi oduševljavali Micinom apolitičnom introspektivnošću. „Već je poodavno uočeno i od strane kritike a i dijela publike da je slikarstvo, koje njeguje ova umjetnica, dobrim svojim dijelom prošlost, da je ono negdje po strani ili tek na rubu povijesnog zbivanja umjetnosti (…) Kult intimnog i naivno-sjetnog, atmosfera enterijerske monotonije, prirodni ugođaji sa svojim vedrim ili turobni akordima (…) jsu elementi od kojih jesagrađeno ovo slikarstvo samodopadno, egzaltirano – jednom riječju umjetnost bez šire (i dublje!) komunikacije sa svijetom, i suvremenošću“, zapisat će Nihad Agić, koji ipak pred kraj svoje kritike priznaje da se teško odvaja od njenih slika „kao uostalom i od svega što nas intimno duboko dira.“ Mica Todorović oduvijek je crpila kreativnu energiju iz putovanja, još od prvog putešestvija u Italiju, odmah nakon diplomiranja, gdje ju je očarala firentinska rana renesansa i učinila ključni uticaj na njene rane radove. Tako će biti i s putovanjem u Pariz u već zreloj dobi (1962.), dvomjesečnu stipendiju, koje otvara novu važnu fazu u njenom stvaralaštvu. Album sa skicama nastao u tom gradu nadahnjivat će njena platna sve do smrti, a preferirana tehnika postat će kombinacija ulja i pastela u različitim omjerima. Nešto ranije naslikana Venecija (1959.) označit će prvu sliku tzv. „bijele faze“, unutar koje će slikarka istraživati Dubrovnik, Počitelj, starogradske sarajevske mahale… Gradski krajolici gotovo da istiskuju ljudsku figuru iz eksterijera; iako i dalje prisutan, čovjek je postao defokusirana mrlja boje, gotovo nerazlučiv u raskošnom ekosistemu grada gdje bojama dišu fasade i svodovi, trepere odbljesci sa prozorskih stakala i izloga, razlivaju se i mute obrisi u prazniku svjetla… „Njen opus i dalje je sagrađen na kontrapunktu i u njemu se i stalno isprepliću dvije osnovne melodije: jedna nježno lirska, koju je naša kritika po inerciji nazivala „ženskom” i “ženstvenom” i druga začuđujuće snažna, katkad opora, dramatična – ne više po vanjskom zbivanju (tematski sloj), već po napetosti unutar plastičnih elemenata slike“, zapisat će Azra Begić, skrećući pažnju na lijenost kritike koja je „rodnim“ čitanjima Micinih uradaka pribjegavala u nedostatku rafiniranijeg razumijevanja njihovog lirskog karaktera.
Osma decenija dvadesetog vijeka Mici donosi potpunu društvenu i javnu afirmaciju. U članstvo Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, u Odjeljenje književnosti i umjetnosti, Todorović je izabrana 1975. godine, a od 1978. godine bila je dopisni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. U ovom periodu dobit će skoro sve važnije jugoslovenske nagrade i odlikovanja za svoj umjetnički rad: Šestoaprilska nagrade grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulska nagrade BiH, nagrada Banjalučkog salona, nagrada ZAVNOBiH-a, nagrada AVNOJ-a, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i Ordena rada sa crvenom zastavom. No Mica nikad nije bila neko ko je težio lovorikama – ostat će zabilježeno da je ostala produktivna i u poodmakloj životnoj dobi, slikajući do zadnjeg daha. Velika retrospektivna izložba održana 1980. godine pod kustoskom palicom Azre Begić doći će kao kruna njene višedecenijske karijere i definirat će kako danas vidimo i pamtimo djelo Mice Todorović, slikarice koja je ostala jedna od najdugovječnijih i najpoštovanijih umjetnica svog vremena. Begić je „zaslužna“ (ako je uopšte imala izbora) i za posljednju smicalicu velike umjetnice – naime, budući da nije željela da se pomiri s činjenicom da je rođena u 19. vijeku, svoju je kustosicu prisilila da joj u monografiji kao godinu rođenja upiše 1900. umjesto 1987. godine. Time je imala i završnu riječ o tome kako će se pamtiti njena zaostavština kao žene i umjetnice dvadesetog vijeka. Mica Todorović umrla je 1981. godine. Na štafelaju je, svjedoče upućeni, ostala nedovršena slika. Iza sebe je ostavila opus od 300 slika i 100 crteža koji su trajna vrijednost bosanskohercegovačkog slikarstva. Njeno su naslijeđe i tvrdoglavo nepripadanje kolektivima i promišljeno nepristajanje na prolazne trendove, autentičnost estetske samopotrage i dugovječnost koja svjedoči o umjetnosti kao životnom pozivu. Bilo da nam se ukazuje kao prkosna avangardistkinja, zamišljena dokumentaristica ratnih užasa, samozatajna posmatračica života, posvećena pedagoginja, tragačica za savršenom nijansom žute ili nešto deseto, mnogolika Mica Todorović nezaobilazan je miljokaz bosanskohercegovačke i jugoslovenske likovnosti.