Vesna Ljubić

U ženskoj historiji posebno mjesto pripada pionirkama – onim ženama koje su bile prve u nekoj oblasti ili su se singularno izdvojile kroz neko postignuće ili otkriće. Djela pionirki, čime god se one bavile, gotovo da zauzimaju privilegirano mjesto u ženskoj, a u muškocentričnoj zvaničnoj historiji ih je nemoguće zaobići upravo zbog toga što su u nečemu bile prve. Čak i kada njihovi podvizi, recimo, umjetnički, ne ispunjavaju određeni standard ili se odlikuju prosječnošću, ostaju zabilježeni kao proboj žena u određeno područje i zadržavaju ono što nazivamo historijskom vrijednošću. Kada osvijestimo ovu činjenicu, ustvari opšte mjesto kulturnog pamćenja, slučaj Vesne Ljubić, filmske, televizijske i radijske režiserke i scenaristkinje, prve žene u Bosni i Hercegovini koja je režirala cjelovečernji igrani film, čini se posve neobičnim. Ova filmska autorica nevelikog opusa doista je zavrijedila da se svrsta u pionirke filmske umjetnosti u Bosni i Hercegovini, ali ne samo zato što je bila prva. Njen žanrovima i formatima bogat opus (kratki metar, igrani, dokumentarni, televizijski) po umjetničkoj vrijednosti nesumnjivo spada u vrhunce jugoslovenske i bosanskohercegovačke kinematografije. Dobitnica je niza referentnih filmskih nagrada, ali skoro isključivo na inostranim festivalima. Iako primarno filmska umjetnica – u prvom redu režiserka i scenaristkinja – svoju je dugogodišnju karijeru gradila u radiofonskim vodama, što je materijal koji tek treba privući pažnju istraživača. Režirala je i uredila na stotine emisija i radiodrama, spasila je arhivski materijal pa i kompletan dramski program javnog emitera. Cijeli njen profesionalni život odlikovala je duboka vjera u umjetnost i kulturu i njihovu moć da transformišu svijest. Ne računajući piratske kopije, koje osim privremenosti karakteriše i očajan kvalitet, danas se filmovi Vesne Ljubić ne mogu naći digitalnim platformama, eventualno, ako imate sreće i ako uopšte gledate televiziju, možda naletite na neki od njenih filmova na repriznom programu javnih televizija. Javno se prikazuju vrlo rijetko, najčešće u sklopu nekih specijalnih projekcija za koje se u pravilu traži prigodan povod. Gorka je ironija da se savremeni bosanskohercegovački film vidi kao područje gdje su režiserke važna i nezaobilazna kreativna sila, a da je sjećanje da smo pionirku, onu koja je krčila put, gotovo potpuno zaboravili.

Šture biografske informacije o Vesni Ljubić koje se mogu bez mnogo muke pronaći kažu otprilike sljedeće. Rodila se 25. maja 1938. godine u Prnjavoru. Diplomirala je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, potom je završila i filmsku režiju na glasovitom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Njeni rani radovi uključuju prvi film Putovanje, te diplomski film Smrt se otplaćuje živeći (1972.). Iz studentskih dana ostaje zabilježeno da je bila asistentica Federicu Felliniju na drugoj godini studija. O ovoj epizodi njenog života ne zna se mnogo iz jednostavnog razloga što o njoj, kako kaže njen radijski kolega Miralem Ovčina, nije mnogo pričala. Međutim, znala je reći ponešto “o načinu na koji je Fellini radio sa glumcima, o njegovom posebnom metodu da glumce natjera, nekada i pomalo okrutno, da iziđu iz svoje zone komfora, da odbace svoj ego i glumačku rutinu i da zajedno sa njim od početka grade lik onako kako je maestro zamislio i kako najviše odgovara njegovoj filmskoj viziji.” Savremeni istraživači/ice filma povremeno ističu Fellinijev utjecaj u njenim filmovima, no za Ovčinu, ona nikada nije bila epigon: “Vjerovatno je, “stojeći na leđima gorostasa“ kakav je Fellini bio i radeći u gravitaciji njegove poetike prihvatila neke vidove njegovog umjetničkog izraza i o tome su mnogi s pravom govorili, ali meni se čini da je Vesna snažna i samosvjesna stvaralačka ličnost i u tom uslovno rečeno epigonstvu ipak bila autentična i našla svoj osobeni put, svoju poetiku koja ujedinjuje goli, elementarni život i poetske, mitske i simboličke elemente. Kako na filmu tako i u svim različitim umjetničkim vidovima kojima se bavila.” Po povratku u Bosnu i Hercegovinu, zaposlila se na RTV SA i u televizijsko-radijskim vodama provest će cijeli svoj radni vijek, i to na Dramskom programu, gdje je režirala i uređivala raznovrsne emisije i radio drame. Njena će se uloga nastaviti i nakon poslijeratnih transformacija ove medijske kuće tri: Radio Sarajevo, Radio Bosne i Hercegovine te Federalni radio. No o Vesninoj cjeloživotnoj romansi s radijskim medijom više ćemo reći nešto kasnije. Ubrzo nakon studija počela je snimati i filmove. Godine 1971. snima dokumentarni film „Halil Tikveša“ o slavnom bosanskohercegovačkom umjetniku, a odmah zatim i igrani TV film „Simha“, prema pripovijetci Isaka Samokovlije.

Već se ovdje jasno vide dvije važne crte njenog stvaralaštva – ljubav prema likovnoj umjetnosti i književnosti, kao i interes za život bosanskohercegovačke jevrejske zajednice. Uslijedili su „Prkosna delta“ 1980. godine, film koji joj je donio titlu „prve bh. režiserke cjelovečernjih igranih filmova“, potom i njen vjerovatno najpoznatiji film „Posljednji skretničar uzanog kolosijeka“ (1986.). Kratki film „Iluzionisti“ (1991) snima uoči samog početka rata, nakon čega će igranu formu zamijeniti dokumentarnom. Iako će rat nakratko prekinuti njenu karijeru, koja se dotad kretala uzlaznom putanjom, neće zaustaviti njenu kreativnost, jer čak i u toku rata radi na filmu „Ecce Homo“ koji izlazi 1994. godine i donosi joj odlične kritike i međunarodnu priznatost. Nakon rata slijedi kreativna pauza, koja će se okončati 1999. godine novim dokumentarnim filmovima: „Sveti prah Indije“ (1999), te sjajnim „Adio kerida“ (2002.), ljubavnom pismu sarajevskim sefardima i njihovoj vanvremenskoj muzici. Vesna Ljubić će snimiti još i film „Bosanska rapsodija na rubu znanosti“ (2011.), satiričkim otklonom obradivši glasovitu posjetu marokanskog „iscjelitelja“ Mekija Torabija Sarajevu. Da, to je sve uradila, ali ko je zapravo bila? Riječima prijateljice Dubravke Zrnčić-Kulenović: “Kada govorimo o Vesni, onda se odmah sjetim njezine upornosti, s jedne, i strastvenosti, s druge strane, ali i jedne blagosti i topline koju je posjedovala. Vjerovala je u ono što može i što hoće, i sama se borila da ono što uradi dopre do gledalaca, te da vrlo argumentirano stoji iza svog rada. Njena strast, ali i nevjerovatna imaginativnost uvijek je imala uporište u duhovnosti. Kao da svaka biljka koja izraste i svaki čovjek kojeg upozna ima svoju dušu, svoju svrhu postojanja i susreta s njom.” Vesna Ljubić je umrla u Sarajevu 2021. godine, od posljedica zaraze Covid-19. Iza nje je ostao žanrovski bogat filmski, televizijski i radijski opus, stotine radijskih emisija i drama koje je uredila i kreirala, scenariji koji nisu doživjeli uprizorenje, generacija radijskih radnika koje je naučila sve što je znala. Nakon njene smrti nijedan sarajevski filmski festival nije upriličio retrospektivu ili bar projekciju kojom bi joj odao počast. I o tome – nešto kasnije. Pogledajmo sada koje su to teme kojima se bavila ova neopravdano zaboravljena filmska autorica.

Prkos posljednjih

Samozatajna priroda, ali mnogo više sistemska nenaklonjenost stvarateljici koja nije pripadala nikome, osim samoj sebi, najvažniji su uzroci što danas o filmovima Vesne Ljubić ne znamo mnogo toga. Kao što je ranije rečeno, oni se iznimno rijetko mogu gledati, osim ako imate stomak za pirateriju. Iz onoga što jeste dostupno, pak, možemo zaključiti da je Vesna Ljubić u svojim umjetničkim traganjima bila posebno zainteresirana za rubne priče, nesvakidašnje fenomene, ekscentrične karaktere s neispričanim pričama. I tematski, ali i na planu filmskog jezika i estetike je odolijevala očekivanjima: „Ljubić nije pripadala nijednom od dva dominantna filmska trenda u bivšoj Jugoslaviji; avangardni pokret poznat pod imenom crni talas koji je proizvodio političke, polemične filmove, ni mainstream praksu partizanskog ili konformističkog filma“, piše režiserka Rada Šešić koja je karijeru počela, između ostalog, kao asistentica režije na filmu „Posljednji skretničar uzanog kolosijeka“. Vesnin prvi igrani film „Prkosna delta“ ponajbolji je primjer ovog svjesnog nepripadanja. Neimenovano selo u delti Neretve žrtva je dvaju pošasti – prirodne i ljudske. Godišnje poplave uništavaju vrijedni rad seljana i odnose živote stanovnika, ali isto čine i vojske koje periodično napadaju i ruše izgrađeno, svaki put u novoj uniformi, sa drugačijim epoletama. Filmski hronotop je bajkovito neodređen, iako su prostorne i vremenske odrednice prepoznatljive; djeluje kao zgusnuta alegorija balkanskih ratova i kolonizacija čiji ciklus uništenja i obnove nikada ne prestaje. Film je fokusiran na lik Ivane, vizionarke, koja nastoji spasiti selo svojom smjelom idejom tunela koji bi povezao selo s morem i spriječio dalje poplave. Od vojnika koji s vremena na vrijeme teroriziraju selo će uzeti eksploziv, a uradit će šta god je potrebno kako bi to postigla. Ljubić sa mnogo nježnosti prikazuje čvrsto spletenu seosku zajednicu, zaštitnički nastrojenu prema neobičnoj djevojci čiji je jedini pratilac koza. No nažalost, ni to neće biti dovoljno da spasi Ivanu, suviše smjelu i radikalnu za okolinu u kojoj je potekla. Dugi lirski kadrovi čamaca koji plove na vodi u rapsodiji svjetla, stari hercegovački napjevi ukršteni sa snovitim sountrackom (koji je komponovao slavni Vangelis), epska odvažnost mlade junakinje – sve to čini ovaj film sasvim neobičnim za epohu u kojoj se pojavio, a, s druge strane, savršeno savremenom alegorijom balkanske provincije koju jednako pustoše okrutna priroda i još surovije kolonizatorske vojske. Iako jasno odudara od trendova vremena, što je možda kumovalo njegovoj skrajnutosti, Prkosna delta je univerzalan i svevremen film, i izuzetno pogodan za savremena feministička i postkolonijalna čitanja.

S druge strane, „Posljednji skretničar uzanog kolosijeka“ također govori o zajednici osuđenoj na propast, no ovaj put u itekako prepoznatljivom kontekstu jugoslovenskog socijalizma. Sama činjenica da govori o konačnom gašenju uskotračne pruge, koja je bila zalog modernizacije i industrijalizacije Jugoslavije, jasno svjedoči o tome da je autorica ovdje, za razliku od „Delte“, željela ponuditi nešto precizniju, čak pomalo satiričnu sliku (ovaj put) bosanske provincije i jače je uvezati sa aktuelnim društvenopolitičkim kretanjima. Suptilna kritika jugoslovenske ideologije progresa, što podrazumijeva i neumitni, time nužno i okrutni, tehnološki napredak, isprepletena je ovdje sa galerijom ekscentričnih karaktera željezničara i njihovih porodica. Posebno su zanimljivi raznoliki ženski likovi: „domaćica“ stanice, žena nemogućeg imena Japanolija, permanentno prezriva prema primitivizmu i zaostalosti seljana, egzibicioniskinja Klara, unuka graditelja stanice Rudolfa von Messnera, te Stana, nesuđena kafanska pjevačica koja udajom za bezazlenog željezničkog radnika bježi od zlostavljača. Propast provincijske željezničke stanice, ionako udaljene od života koji se uvijek zbiva drugdje, prikazana je sa nježnošću i simpatijama za sve ono što je nestalno i ranjivo, osuđeno na nestajanje. Tehnološki napredak, koji će transfomisati zemlju, za ove ljude značio je kraj života kakvog su ga poznavali, svršetak, na kraju krajeva, i zajednice koju su uz mnogo čarki izgradili. Film samo diskretno naznačava potonje posljedice ovakvih društveno-tehnoloških pomaka: cijeli oblici života gubili su se gašenjem uskotračnih pruga koje su za mnoge seljane značile životno važnu vezu sa većim mjestima, posljedično ih natjeravši na preseljenje u gradove, potom u urbane centre. To što Ljubić uspijeva toplinom i suptilnom ironijom protkati jednu mnogo ozbiljniju priču samo svjedoči o majstorstvu njenog filmskog pripovjedanja. Zanimljivo je, u najmanju ruku, kako u dva novija teksta o filmovima Vesne Ljubić (više od toga je doista teško pronaći) obje autorice ističu tranzitnost njenog filmskog pisma. Vesi Vuković filmove „Prkosna delta“ i „Posljednji skretničar uzanog kolosijeka“ čita kroz „sveobuhvatni naslov tranzicija“ kojih u vezi djela i naslijeđa Vesne Ljubuć pronalazi nekoliko – od tranzicije starog analognog filma u digitalni, preko tematsko-motivskih tranzicija između prošlosti i sadašnjosti, kolonijalnog i postkolonijalnog, života i smrti, stvarnosti i sna, jugoslovenskog i postjugoslovenskog, te konačno tranziciju od dominantnog fokusa na režisera u prethodnim istraživačkim člancima u fokus na režiserku. Lamija Milišić, pak, zanima se ponajviše za gradnju prostora u nizu Ljubićkinih filmova, te ističe kako režiserka pokazuje „sklonost ka likovima bez staništa što prolaze kroz tranzitne prostore“, te samim tranzitnim prostorima kao što su selo u delti Neretve koje svake sezone počinje život iznova, kao i prostor stanice uskotračne željeznice koji je već po svom krajputaškom identitetu prolazan.

To nam govori o vjerovatno najvažnijoj poveznici svih ovih međusobno vrlo različitih filmskih uradaka – o ljubavi ka prolaznom, fragilnom, ali nikad efemernom – čemu se vjerovatno može dodati i „Adio Kerida“, film o traganju za izgubljenim precima i zajednici koja je također na historijski okrutan način bila „tranzitna“ na ovim prostorima, a čiji neumitni tok propadanja film, kao umjetnička forma „zaustavljenog vremena“, nastoji ovjekovječiti. Sličan impuls je očigledan i u nekim Ljubićkinim radijskim emisijama, od kojih su rijetke dostupne online. Radijski dokument „Hasanaginica“ koji potpisuje sa Miralemom Ovčinom vodi nas kroz adaptacije i ekranizacije slavne južnoslavenske balade. Iako citira sve poznate pisce koji su je dramatizovali – Šantića, Ogrizovića, Isakovića, Alispahića, najviše pažnje posvećuje ipak amaterskom pozorištu u Livnu, budući da je taj grad prepoznala kao mjesto koje najbolje, ili možda s najviše ljubavi, živi sjećanje na tu baladu. Intervjui sa vremešnim naturščicima od kojih neki i dalje znaju svoje replike, od riječi do riječi, zorno svjedoči o tome s koliko je ljubavi i nježnosti Vesna Ljubić tretirala krhke i privremene kulturne fenomene, one u kojima se najbolje ogleda život jedne zajednice. Osim toga, Vesnu Ljubić nikada nisu interesovale gradske i urbane priče, teren gdje ona snima svoja najuvjerljivija djela jeste upravo bosanska (ili hercegovačka) provincija, bilo da je to neimenovano selo u delti Neretve ili krajputaški „Brezovi dani“, odnosno provincijski kulturni fenomeni kao što su amaterska pozorišta ili narodni „ljekari“, tačnije franjevačke „likaruše“ u „Bosanskoj rapsodiji“. Čak i kada se bavi gradskom pričom, Ljubić će izabrati manjinsku zajednicu čiji usud je nestajanje ili rasipanje (sarajevski Sefardi u filmovima „Simha“ i „Adio kerida“) – sve u pokušaju da sačuva ove autentične, neobične oblike života od pustošenja. U toku i poslije rata, Ljubić će sve više početi pokazivati naklonost prema dokumentarnom filmu. No prije nego što se pozabavimo filmom „Adio kerida“, u kojem, kako kaže Zrnčić-Kulenović, ima mnogo same Vesne Ljubić, recimo nešto i o dokumentancu koji je možda najglasnije odjeknuo u inostranstvu – „Ecce Homo: Behold the Man“.

Dokumentarno i fikcionalno

Ovaj kratki dokumentarni film iz 1994. godine zvanični sinopsis opisuje film koji nije politički, nego predstavlja ličnu refleksiju o smrti. Ljubić nije željela napustiti Sarajevo pod opsadom, iako je imala više prilika da to učini. Ostala je raditi, čuvati artefakte bosanskohercegovačke kulture od uništenja, udahnjivati život radiju koji je Sarajlijama tada bio jedini kulturni sadržaj i, naravno, snimati, u permanentnoj opasnosti od snajpera i granata.

„Uvijek sam se osjećala kao građanka svijeta, svugdje sam bila doma. Ali kada je počela opsada Sarajeva, osjetila sam da moram dijeliti sudbinu mog grada i njegovih ljudi“, rekla je, upitana o svojoj odluci. Umjesto odlaska, odlučila je umjetnošću prkositi agresiji. Snimala je svakodnevnicu opsade Sarajeva od proljeća 1992. skoro do kraja 1994. godine, bez komentara u offu, samo kroz gole slike, i soundtrak koji ukršta zvuk molitve sve četiri monoteističke religije prisutne u ovom gradu sa graktanjem vrana. Ljubić nam prikazuje sahrane na improviziranim groljima, ruševine, zapaljeni tramvaj, uništene stanove. Ljubić svjedoči kako je prikupljala koprivu pod granatama, priča o svom narušenom zdravlju usljed dugotrajne gladi, prepričavala je kako je prolazila kroz Tunel spasa baš u trenutku kada je pogođen granatom: „Ljudi iza mene su nagrnuli baš u tom trenutku kako bi se sakrili od bombardovanja, a ja sam pretrčala preko svih tih mrtvih tijela, ne znajući da li je krv na mene njihova ili moja“. Najpotresniji trenutak filma je prizor nadgrobnog spomenika Danice Ljubić, režiserkine majke, gdje vidimo i nju. Međutim, Ljubić odbija poziciju žrtve. „Svi smo ovdje prošli kroz isto“, kazala je Gordani Crnković. Kompletan ovaj filmski dokument napravljen je u tom duhu – njegov tvrdi realizam tu je da svjedoči i bilježi, a ne da nudi sudove, polemizira, čak ni da oplakuje. On samo kaže: evo čovjeka, i već samim tim preosvaja sliku rata koju su senzacionalistički zapadni mediji pretvorili u morbidnu atrakciju. “Ljudska smrt je intimna stvar, a ipak, kamere su po cijelom Sarajevu virile u ljudske iznutrice i krv, odričući im privatnost smrti, tvoreći gotovo pornografski spektakl”, kaže režiserka. Ecce Homo prikazan je na dvadeset svjetskih festivala, uključujući filmske festivale u Veneciji i slavni IDFA Amsterdam, gdje je prvi bosanskohercegovački film ikad prikazan. Nakon njene smrti prikazan je javno samo jednom, i to ne u Sarajevu, nego u Trstu. Dokumentarni izričaj Ljubić će dodatno izoštriti i usavršiti u televizijskom dokumentacu „Adio kerida“ (2002.), produciranom za Televiziju Sarajevo. Film nosi ime po poznatoj sefardskoj pjesmi čiji se naslov prevodi kao „Zbogom voljena“, a prati mladića iz Seattlea, Petera Lippmana, koji u Sarajevu traži svog davno izgubljenog pretka, sarajevskog Jevreja, Aškenaza koji je oženio Sefardkinju i sasvim usvojio njenu kulturu. Jedino što o njemu zna jeste da je volio pjevati stare sefardske romanse, naročito naslovnu pjesmu, a od njega ima samo jednu staru požutjelu sliku.

Lippmanova potraga vodi ga u domove sarajevskih Jevreja, koje njegova ljubopitljiva naivnost nadahnjuje da mu pokazuju svoje porodične albume, govore na ladinu, jezik Sefarda, pokazuju običaje, i, dakako, pjevaju pjesme, što je savršen režiserkin trik da dokumentuje i ovjekovječi život jedne kulture u povlačenju. Naime, sudbina bosanskohercegovačkih Jevreja dobro je znana – od progona koji su doživjeli u Španiji utočište su našli u tadašnjoj osmanskoj Bosni, koja je bila donekle inkluzivnije društvo. Većina će ih pak stradati u holokaustu koji je fašistički marionetski režim, Nezavisna država Hrvatska, ovdje provodio prilježnije čak i od svojih nacističkih mentora. No iako je priča obremenjena historijom, reklo bi se da zahtijeva dokumentarnost i faktičnost, Ljubić zaigrano i lako izmiče konvencionalnostima dokumentarne forme, i to spretno umiješavši fikcionalne elemente. Kako piše Crnković, i Lippman i njegov predak su stvarne ličnosti, ali se režiserka poslužila jednom lukavštinom, predstavljajući vezu između njih dvojice kao stvarnu, iako je posve fikcionalna, kako bi umjesto stereotipnog dijaloga između dokumentariste i njegovih sagovornika dobila nešto mnogo intimnije i dirljivije. Nije moguće zaključiti da je u pitanju „mockumentary“ ukoliko ne istražujete dublje; autorica je svoj izbor, piše Crnković, pravdala time što je to smatrala korisnim „stilskim sredstvom“ da se dublje uđe u samu materiju – život Sefarda. Bilo kako bilo, krajnji rezultat opravdava ovu njenu malu ‘prevaru’, jer smo dobili nevjerovatno poetičan, na momente komičan, ali uvijek dirljivo human film, čija finalna scena, potpuna predaja pred fikcijom, neko bi rekao i magijskim realizmom, svjedoči život jedne zajednice koja uzmiče pred okrutnošću historije.

Radiofonska magija

Rekli smo već da je Vesna Ljubić zaradila penziju u RTV domu. Za nju je radio bio, pak, više od posla: utočište. O tome najbolje govore njeni saradnici i saradnice, svi oni, a nije ih bilo malo, kojima je otvorila čudesni svijet radiofonije, inspirirajući u njima stvaralački duh i profesionalizam. „Davao joj je mogućnost da radi, istražuje, a da nije pritisnuta industrijom, komplikovanim procesima, radom s velikim ekipama. Kada se vratila na radio poslije snimanja „Skretničara“ bila je slomljena. Bio je to za nju preveliki napor. Vesna je bila talentovana žena koja se nije snalazila u lošoj organizaciji i mačističkom filmskom svijetu, teško se nosila sa svime što je tada bilo potrebno da se napravi film. Radio je nudio intimu, mogućnost da se radi jednostavnije, ali ne manje umjetnički uvjerljivo“, ispričao je Miralem Ovčina, njen dugogodišnji saradnik, u intervju za Abraš radio nakon njene smrti.

Ovčina je evocirao jednu ratnu uspomenu koja sjajno ilustrira kakva je osoba bila Vesna Ljubić, ali i koliko joj je značio radio kao medij: „Tokom rata, radijska redakcija je bila opustošena. U Sivi dom su tada dolazile Vojka Đikić i Vesna Ljubić, ostali su se rasuli po drugim redakcijama, krpile su se rupe, radilo se svašta. Već 1993. godine, bilo je vrijeme da se ponovo pokrene dramski program. Ako su Vojka i Vesna to odlučile, nije bio šanse da se to ne uradi! Uskoro smo počeli snimati radio romane, doku drame, drame… sve zahvaljujući upornosti dvije veličanstvene žene.“ Dubravka Zrnčić-Kulenović se prisjetila se napora Vesne Ljubić da tokom rata sačuva snimke radio drama koji su bili u to vrijeme ugroženi. „Na tom prvom sastanku ispričala mi je nešto što javnost možda i ne zna – a to je da se tokom cijelog rata borila da sačuva magnetofonske trake na kojima su bile snimljene radiodrame i emisije za koje je smatrala da su bile vrhunske, ali i da su predstavljale trag jednog vremena koje je, nažalost, tokom rata polako nestajalo. Ta borba da ih sačuva išla je dotle da je dolazila i u konflikt s kolegama, jer tada, naravno, nije bilo novih magnetofonskih traka i neke su morale biti žrtvovane. Odmah mi je predložila da se, prije nego što uopće počnemo saradnju, nađemo i počnemo preslušavati sve te trake koje je uspjela sačuvati.

Međutim, to ne objašnjava činjenicu da je njen jedan ratni i nekoliko poslijeratnih filmova čak i teže pronaći na javnim projekcijama, televizijskim reprizama ili digitalnim platformama. Neki sarajevski umjetnici koji su period opsade proveli u gradu i nastavili raditi su praktično na osnovu svojih „ratnih zasluga“, govoreći bez ikakve pizme, izgradili ozbiljne karijere. Sama činjenica da je „Ecce homo“ morao biti prikazan/repriziran u dalekom Trstu umjesto u rodnom Sarajevu govori više od bilo kakve riječi. Moramo uzeti u obzir i činjenicu da se sama režiserka čuvala pripadnosti bilo kakvim umjetničkim klanovima ili interesnim skupinama. To je možda najljepše rekla Dubravka Zrnčić-Kulenović: „Ona je bila umjetnica koja je stvarala u svojim tišinama i u njima je sjajno funkcionirala.” Ili pak riječima Miralema Ovčine: “Bila je lijepa i umna žena što je u startu na ovim prostorima podrazumijevalo da je imala mnogo više problem (…) Svjesno je izbjegavala svijet filma, čuvala je svoj prostor vrlo mudro.“ No feminističkom optikom gledano, shvatamo da njena samozatajnost i nenametljivost, iako možda jesu dio njene ličnosti, svakako nisu mogle ne biti, jednim dijelom, i reakcija na vječito podijeljeni, ‘klanovski’ svijet umjetnosti i filma, i u bivšoj i u sadašnjoj državi, kaljužu u kojoj ponajbolje ‘plivaju’ karijeristi i mediokriteti. „Ne mogu ni da zamislim sa kojom gomilom prepreka, predrasuda i nipodaštavanja se sretala na tom putu. Na sarajevskoj Akademiji nikada nije bila spomenuta (…) Nisam imala čast raditi sa Vesnom, ali sam joj beskrajno zahvalna što je nama, ženama, omogućila da kročimo na put koji je ona utrla u patrijarhalnom svijetu filma“, napisala u svom in memoriamu Jasmila Žbanić, savremena bh. režiserka, potvrđujući kako je i akademski establišment imao dio odgovornosti u zapostavljanju baštine Vesne Ljubić.

Naravno, ne možemo izbjeći ni ono s čime smo ovaj tekst počeli: povijest odviše lako prelazi preko djela žena, što se nesumnjivo desilo i u slučaju junakinje ovog teksta. Bosanskohercegovačka kinematografija, bilo da su filmovi nastali prije ili poslije disolucije Jugoslavije, u mnogome je bila mačistička, naklonjenija kako režiserima, tako i „muškim“ temama i pristupima. Nebojša Jovanović pisao je o karakterističnom „ratu spolova u kome se sučeljavaju muškaci vođeni praiskonskim, divljim impulsima, i žene koje utjelovljuju civiliziranost i modernost.“ Iako nikada u tome nije bila deklarativna, Ljubić je ovome motivu prilazila itekako polemički, ponajprije kreirajući galeriju raznolikih ženskih likova, obrćući tzv. muški pogled (Laura Mulvey), kako u liku Klare iz „Skretničara“, tako i u liku Ivane iz „Delte“, koje odbijaju seksualnu objektifikaciju čak i kad su potpuno nage u kadru. Osim toga, Ivana je pokretačica radnje, sanjarka i inovatorka koja radi za dobrobit zajednice. Nije nezamislvo da je njen suptilni, po današnjim standardima čak i stidljiv otpor toksičnim filmskim tropima, baš zato što je takav, suviše odudarao od filmskog mainstreama da bi ostao na značajniji način zabilježen. Konačno, njeni filmovi su zagovarali ideal solidarnosti neposredne ljudske zajednice – današnjem filmskom ukusu, a o komercijalizaciji filmskog ukusa da ne govorimo, sasvim nezanimljivi, što također doprinosi marginalizaciji. Međutim, riječ je o filmovima svevremene kvalitete, štaviše, vrlo potentnima za savremena feministička, postkolonijalna, čak i ekokritička čitanja, budući da donose vrlo originalan pogled na prirodnu katastrofu i tehnološki progres. Na samom kraju, recimo još da je djelo Vesne Ljubić ugroženo i na onom najnižem nivou – materijalnom. To znači da su originalne filmske trake njena dva igrana filma, zasad, nedostupne instituciji koja je nosilac prava na njih, odnosno, da trenutno nije moguće govoriti o njihovoj digitalizaciji. Detaljan pregled donosi Vuković, no ovdje prilično komplikovanu situaciju možemo, bez upiranja prstom, sažeti na sljedeći način. Filmovi nastali u Jugoslaviji prolazili su različite postprodukcijske faze u različitim gradovima, uglavnom Beogradu ili Zagrebu koji su imali neophodnu tehnologiju. Nakon disolucije Jugoslavije, međutim, originali su ostali samo u Jugoslovenskoj kinoteci (Beograd), dok su ostali materijali ostajali „rasuti“ između jugoslovenskih gradova. Nosilac prava, Filmski centar Sarajevo, originale ne posjeduje, i nema izgleda da će ih, bez velikih finansijskih ulaganja, moći dobaviti. Dalje, bosanskohercovački je arhiv u toku i nakon rata doživio ozbiljnu devastaciju, zbog čega su postojeće trake oštećene vlagom. Iako postoje indicije da će filmovi prve bh. režiserke biti prioritetni za digitalizaciju, konkretnih planova još nema. Neka i ovaj tekst, osim nužnog podsjećanja na veliku i neopravdano zaboravljenu umjetnicu, bude apel da se čuvanju njenog djela urgentno pristupi, jer šteta po ovu kulturu može biti nepovratna.