Mira Jurić
Priča Mire Jurić nije samo priča jednog života posvećenog nauci, naučnom otkriću i napretku, utemeljavanju institucija, podržavanju talenata. Ona jeste, uz sve pobrojano, i svojevrsni lakmus papir za razotkrivanje slabosti institucionalnog pamćenja u državama nastalim raspadom Jugoslavije – među njima ponajviše Bosne i Hercegovine. Zatvorenost naučnih zajednica, slab interes za čuvanje institucionalnog naslijeđa, česte historijske mijene, unutar kojih u pravilu nove elite brišu i marginaliziraju prethodnike, a zašto ne reći i sistemsko i tradicionalno zatiranje ženskog doprinosa nauci – sve su to samo neki od razloga zašto ime Mire Jurić izaziva samo blagu asocijaciju kod stručnjaka, a nikakvu reakciju kod laika. Reći da je to logično i razumlivo jer Bosna i Hercegovina nije baš neka naučna sila suviše je lijeno razmišljanje, tim više što je Mira Jurić svoju karijeru gradila u Jugoslaviji, i to ne na području Bosne i Hercegovine. Ni za Jugoslaviju svakako nećemo reći da je naučna sila, ali je ipak bila relevantna i važna na području svjetske nauke, daleko važnija nego što je ijedna država nasljednica danas. No ni kao takva nije baš imala, kao nijedna zemlja, uostalom, jednak udio žena i muškaraca u prirodnim naukama – iako valja priznati da je na tom putu odmakla dalje nego neke evropske demokratije. Bilo u koji kontekst da je smjestite, zaborav Mire Jurić čini se gotovo nevjerovatnim, šokantnim. On nam vjerovatno nešto govori i o dubokoj degradaciji intelektualnog odnosa prema svijetu danas, što ne znači samo da laik za prirodne nauke nije u stanju razumjeti njena otkrića, što vjerovatno ne treba ni očekivati, s obzirom na tadašnji, a naročito na današnji stepen razvoja grane nauke kojom se bavila – fizike elementarnih čestica. To znači da nismo u stanju cijeniti postignuća koja nisu revolucionarna i ne donose promjenu paradigme, ali predstavljaju kumulativni doprinos znanju ili, slikovito rečeno, donose nedostajući dio slagalice, upotpunjujući time temelje za dalji napredak discipline. No to što smo kao društvo više zainteresirani za teorije zavjere nego za naučno poimanje svijeta, ne znači da ime Mire Jurić, eksperimentalne fizičarke, istraživačice u Institutu Vinča, profesorice i rukovoditeljice na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, te utemeljiteljice fizike kao nauke na ovim prostorima, treba prepustiti zaboravu. Ovaj je tekst jedan skromni doprinos tome naporu, koji pripada budućim generacijama.
Simptomatično je da čak ni u godinu rođenja Mire Jurić ne možemo biti sigurni. Neki izvori navode 1916., drugi, pak, 1912. godinu. U vrlo malo biografskih bilješki koje se mogu pronaći o njoj, između godine rođenja i informacije da gimnaziju završava u Zagrebu prazan je prostor, koji ljubopitljivi istraživač može popuniti samo namaštavanjem. Bivši vezirski grad kojem je posvećena slavna hronika nobelovca Ive Andrića izgubio je sasvim u to doba svoj administrativni značaj, a tokom Velikog rata, kada se rađa i junakinja naše priče, proveo je u relativnoj sigurnosti dubokog zaleđa, gdje do njega nisu dopirale neposredne ratne aktivnosti. No „izvanredan geostrateški položaj“ je Travnik možda poštedio neposrednih ratnih dejstava, ali nije gladi, bolesti, suše. Iako ne znamo ništa o Mirinom najranijem djetinjstvu, zasigurno nećemo mnogo pogriješiti ako kažemo kako je bilo teško, o čemu svjedoči činjenica da će srednjoškolsko obrazovanje tražiti u zagrebačkoj gimnaziji. Nije isključeno ni da se kompletna porodica, u potrazi za boljim ekonomskim prilikama, preselila u Zagreb. No iako je Mira do kraja života u biografijama isticala da je rođena u Travniku, u Bosni i Hercegovini, o tom se periodu njenog života danas ne zna ništa; vezu sa zavičajem tek trebaju otkriti neki budući istraživači. Nakon što maturira na Državnoj i ženskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, Mira upisuje studij fizike i matematike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koje završava 1940. godine, u osvit Drugog svjetskog rata. Na osnovu školske dokumentacije znamo da je IV razred završila odličnim, a ostale razrede vrlo dobrim uspjehom, te da se od VI razreda (1931/32.) javlja imenom Ratimira. Ne računajući ove oskudne informacije, već je na ovom mjestu potrebno zazvati ‘refren’ koji će se sigurno još neki put ponoviti u ovome tekstu: ne zna se mnogo o njenoj mladosti u Zagrebu niti studentskim danima. Možemo napregnuti maštu pa zamisliti učenicu iz bosanske provincije koja pokazuje prirodnu nadarenost i inteligenciju, ali se u njoj budi buntovni duh i potraga za vlastitim identitetom. Ne znamo da li je Ratimira njeno kršteno ime ili tinejdžerski impuls za posebnošću, budući da je Mira daleko najčešće ime u školi, samo u njenom razredu bile su još četiri Mire (što svakako nešto govori o kulturi nadijevanja ženskih imena djeci rođenoj u toku rata, ali možda i specifičnom humoru junakinje ovog teksta).
Međutim, ako prelistate tzv. stare komunističke knjige koje su od interesa ovih dana samo usko specijaliziranim historičarima, može se zaključiti ponešto o Miri iz studentskih dana. U knjizi “Žene Hrvatske u NOB-u” u jednoj fusnoti stoji da je Mira Jurić prije rata bila „predsjednik Junior sekcije univerzitetski obrazovanih žena“. U pitanju je jugoslovenski ogranak Međunarodne federacije univerzitetski obrazovanih žena (Internatonal Federation of University Women – IFUW), koju su 1918. godine osnovale dekanesa Virginia Gildersleeve (Barnard College, SAD) i profesorice Caroline Spurgeon (Univerzitet u Londonu) i Rose Sidgwick (Univerzitet u Birminghamu), sa ciljem da promoviraju „pacifizam i prekograničnu saradnju“ Jugoslovenska inačica je zapravo bila odličan reprezent ženskog organiziranja u međuratnom dobu. Udruženje je štitilo „profesionalne interese žena, zalagalo se za napredovanje žena u službi i tražilo promene u građanskom pravu.“ Najvažnije od svega, dijelile su feminističke nazore i pledirale za pravo glasa žena. Junior sekcija je formirana nešto kasnije kako bi omogućila participaciju i studenticama koje još nisu stekle diplomu i bila je također izuzetno društveno aktivna. U knjizi Žene Hrvatske u NOB-u nalazimo i informaciju da je bila jedna od istaknutih članica Društva za prosvjetu žena koje je postojalo u Zagrebu od 1937. godine, da bi proširilo djelatnosti 1940. i 1941. godine po direktivi Partije. Društvo je zvanično rasformirano na samom početku okupacije, ali je ilegalni rad produžen u manjim grupama, da bi potom bilo temelj da se 1941. godine formira Inicijativni odbor Antifašističkog fronta žena Hrvatska (AFŽ). Ne zna se mnogo (evo ga opet!) o konkretnom angažmanu Mire Jurić na ovim pozicijama, ali jasno je da je uz kulturno-prosvjetni rad fokus Društva bio na antifašističkim vrijednostima. Ne treba biti pretjerano imaginativan pa zaključiti da se ovdje začinju temelji duboko transformativnog angažmana Mire Jurić koji će imati ogroman značaj u naučnoj zajednici koju deceniju kasnije.
Činjenica da je Mira Jurić bila uključena u rad ovih grupa govori o tome da je bila itekako društveno i feministički angažirana, te da je antifašistički ideal vodio njene nazore godinama prije Drugog svjetskog rata.
Stoga ne čudi što će 1942. godine pridružiti i partizanskom pokretu, najprije se uključivši u aktivnosti civilnog saniteta, a sljedeće će godine, kao instruktor ZAVNOH-a, otići raditi u Oblasni NOO za Dalmaciju (najvjerovatnije aktivna u Šibeniku pri odboru AFŽ, gdje je bila zadužena za organizaciju zdravstvenih kurseva, ali pominje se i u vezi sela Preodac kod Bosanskog Grahova). Zadržimo se još malo na periodu NOB-a koji je nedvojbeno bio interesantno poglavlje u životu Mire Jurić. U prosvjetnoj dokumentaciji nalazimo je 1942. godine u Drežnici. Tragom članka objavljenom o časopisu Borba 1943. godine nalazimo je u Lici, tačnije u mjestu Otočac gdje je osnovana Prva partizanska gimnazija. U intervjuu koji je za Borbu dao Vice Zaninović, prvi direktor te ratne škole, pominje se u listi profesora i Mira Jurić. Škola koja je, kaže nadahnuti novinar, „nerazdvojni deo narodne revolucijе“, bila je otvorena u junu 1943. godine s ciljem da ostvari „odgojno-obrazovni rad temeljen na slobodarskim idejama i ciljevima narodne revolucije“. Tamo je radio „dobro probran partizanski kadar“: „Nastavnici nisu mogli biti bilo kakvi ljudi, jer trebalo je da utječu na omladinu, prenose na nju partizanske ideje u području koje su istom napustili Talijani, očišćenom od ustaša i četnika. Narod se kolebao treba li u tu školu slati djecu. Zato su morali napustiti jedinice i prihvatiti se nastavničkog posla u toj školi Marta Korošec Saili, Mira Jurić (…)“ Bila je to škola gdje su školsko dvorište nadlijetali borbeni avioni, veliki odmor prekidali italijanski mitraljezi, ali i škola gdje je, riječima Zaninovića, neobičnim, radinim đacima, ozbiljnim za svoju dob Vladimir Nazor recitovao svoju „Radost“. Konačno, bila je to, s ponosom ističu obrazovni historičari, prva škola gdje su izdate svjedožbe sa petokrakom. Uz malo naprezanja mašte možemo vidjeti, vjerovatno u posljednjim redovima, i njihovu profesoricu prirodnih znanosti, Miru Jurić, tada u kasnim dvadesetim godinama. Vjerovatno punu antifašističkih i partizanskih ideala, ali i nepoljuljane vjere u to da će obrazovanje spasiti svijet čak i usred najrazornijeg rata koje je čovječanstvo dotad vodilo. Radilo se u teškim materijalnim uslovima, bez novčane naknade, strastveno i posvećeno, ponekad pod vedrim nebom. Strastveni govori partijaca jasno ističu da je zadatak partizanskih škola bilo je stvoriti „novog čovjeka“, ali je prije toga, nastavnik sam morao postati isto to.
Zaninović piše kako su upravo u toj i sličnim partizanskim školama postavljali temelji budućeg školskog sistema, kojem je i Mira dala svoj doprinos, i to ne samo nastavnički (što potvrđuje i kasniji izvještaj ZAVNOH-u koji podnosi upravo Zaninović, gdje pominje i njeno ime u nizu kompleksnih zadataka Odjela za prosvjetu). Ime Mire Jurić pominje se i u Povjereništvu narodne prosvjete 1945. godine. Nakon rata, u toku kojeg je sticala nemjerljivo dragocjena predavačka i borbena iskustva, Mira Jurić nastavlja graditi karijeru naučnice, odlaskom na postdiplomski studij u Sankt Petersburg, tadašnji Lenjingrad. Već tada kao svoj osnovni naučni interes otkriva mikrosvijet – od atomske i nuklearne fizike, do polja koje je u to vrijeme bilo terra incognita – fizike elementarnih čestica. Studij okončava 1948. godine, i gotovo odmah po povratku se zapošljava kao asisistetkinja i istraživačica na netom osnovanom Institutu za nuklearne nauke u Vinči. Tamo će provesti osam godina (od 1949. do 1957.). Profesorica Dragana Popović, autorica knjige „Žene u nauci – Od Arhimeda do Ajnštajna“, na moje pitanje da li je Mirinom zaposlenju doprinio njen partizanski angažman, odgovara da je Jurić „sigurno bila izuzetna stručnjakinja, jer Vinča je tada okupljala vrhunske kadrove iz svih krajeva bivše Jugoslavije”. “Tamo se zapošljavalo po kvalitetu, okupljani su ljudi koji su, prije svega, bili izvrsni.” Iz tog perioda datira reportaža iz časopisa Borba, gdje Miru nalazimo među mlađim naučnim osoboljem Instituta„Boris Kidrič“ (danas Institut Vinča). Entuzijastični lid članka glasi: U stalnoj borbi s atomima – aparati koji proniču u srce materije, pripreme za proizvodnju atomske energije. Riječ je o periodu postratne obnove i izgradnje u kojem dolaze do izražaja ne samo nuklearne nade Jugoslavije nego i polet mladih naučnih snaga. Bilo je to vrijeme kada je u „Borisu Kidriču“ boravio holandski naučnik Robert Valen, pozvan da utemelji važne istraživačke laboratorije. Miru nalazimo kod ploče na kojoj „nevično oko ništa ne može videti sem crtica razne veličine, pravca i visine, koje liče na ogrebotine, ispisane neveštom dečjom rukom“, prenosi novinar. Potpisana je kao asistent i ‘naučni radnik’, a novinaru objašnjava kako su tu ocrtane skoro sve čestice koje je nauka dosad otkrila, jer svaka pravi različit trag: „te prave linije napravili su protoni, a te guseničave isprekidane – elektroni“.
Mira Jurić će odbraniti doktorat u februaru 1956. godine na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na temu „O mehanizmu (d, p) reakcije izazvane deuteronima energije 600-1450 KeV”, čime počinje njen akademski uspon. Odmah sljedeće godine oformljava kurs atomske fizike na Katedri fizike, a paralelno gradi predavačku univerzitetsku i istraživačku karijeru. Asistent na Fizičkom institutu (osn. 1961. godine) postaje 1962. godine, a odmah potom i šef Odseka za visoku energiju na Fizičkom institutu. Bilo je to vrijeme kada Jugoslavija počinje osnivati svoje velike naučne institute, a fizika se razvijala „kao jugoslovenska ideja“. Šezdesete su doba mukotrpnog rada na tada najrelevantnijim istraživanjima u polju fizike – fizici elementarnih čestica. Velika sredstva ubrizgavaju se u naučni rad, dijelom usljed političkih nadanja Jugoslavije da će biti ‘konkurentna’ u nuklearnoj geopolitici, ali i zbog iskrenog entuzijazma da će nuklearna fizika biti zalog bolje budućnosti društva. Fizika visokih energija kompetitivno je i eminentno naučno polje u kojem se predviđaju velika otkrića i paradigmatski naučni pomaci. 1965. godine Miru Jurić nalazimo na odgovornoj poziciji voditeljice grupe za elementarne čestice koja se bavi sudarima elementarnih čestica i intenzivno sarađuje sa CERN-om, zahvaljujući čemu dobijaju nuklearne emuluzije iz detektora te su u mogućnosti analizirati sudarne procese.
Godinu poslije odlazi na studijski boravak u Laboratoriju za fiziku čestica u Strasbourgu, čime otpočinju njene brojne međunarodne saradnje. Iz ovog period datiraju i dvije fotografije Mire Jurić u srednjim godinama, i to dok dočekuje, s ostalim saradnicima Instituta za Fiziku, Džavaharlala Nehrua i Indiru Gandi. Na obje fotografije njeno lice krasi suzdržan osmijeh, ali i vidljivi ponos (1961.). Studentske demonstracije 1968. godine nisu značajno omele naučni rad na Fizičkom institutu, štaviše, pokazat će se da je zapravo došlo do ozbiljnog zamaha u naučnom razvoju. Mira Jurić te godine sa Smiljom Popov objavljuje nove rezultate dobijene analizom emulzija. Sljedeće godine će sa Živojinom Todorovićem doći do prvog velikog otkrića novih čestica: „U analizi 308 sudara sa hiperfragmentima, koji su dobijeni gađanjem jezgara u emulziji K-mezonima, javlja se 15 neobičnih događaja. Bubnjević i Vidić navode da je „za mikroskopiste Instituta za fiziku neki od njih izazivaju uzbuđenje ravno sletanju na Mesec — uzbuđenje koje se javlja pri svakom koraku u nepoznato.“
Tokom naredne dekade, u Institutu se prestižnom granom fizike – fizikom visokih energija – pod rukovodstvom Mire Jurić bavi desetak naučnica. U ovom će periodu na već poduži niz relevantnih naučnih radova, Jurić dodati i svoj najvažniji. Jurić sa saradnicima 1971. godine otkriva jezgro hipernukleus ⁸He, o čemu objavljuje rad u eminentnom časopisu Nuclear Physics. Suštinska novost je ovdje otkriće egzotičnog izotopa helijuma koji ima jezgro sa „osam“ nukleona, unutar kojeg su neki od neutrona zamijenjeni česticom hiperon. Bilo je to njeno krunsko otkriće, njen hipernuklearni klasik – autentični doprinos standardnom modelu elementarnih čestica koji je i dan-danas jedan od najvećih izazova savremene fizike. Uslijedit će još i istraživanja drugih hipernukleusa, među kojima se jedan i dan-danas citira (prema InspireHEP, posljednji citat je iz 2024. godine). Postoje snažne indikacije da bi se istraživanja hiperjezgara mogla primjenjivati u savremenoj astrofizici npr. u proučavanju neutronskih zvijezda koje su primjer tzv. guste materije, bivajući važan dio u rješavanju “hiperonske slagalice” (hyperon puzzle), jedne od najvećih enigmi savremene astrofizike. Dozvolite mi da malo romantiziram njena postignuća – naslijeđe Mire Jurić moglo bi se vinuti od najsitnijih česica do najegzotičnijih nebeskih tijela… Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, jugoslovenska nauka doživljava i veliki zamah međunarodne saradnje, u čemu je Mira Jurić odigrala značajnu ulogu. Istraživanja i mjerenja koja je ona radila sa svojom grupom zapravo i nisu mogla biti rađena bez međunarodne podrške, poglavito u CERN-u, u čiji je rad od samog početka uključena i Jugoslavija (kao jedna od dvanaest zemalja osnivačica). Ime Mire Jurić nalazimo na listi organizatora za Jugoslaviju velike a za fiziku elementarnih čestica važne Međunarodne škole fizike elementarnih čestica. Škola, nazivana još i „uskršnjom“ ili „proljetnom“ je organizirana u Herceg Novom u drugoj polovini maja 1964. godine zahvaljujući saradnji CERN-a i Savezne komisije za nuklearnu energiju. Članak iz CERN Curiera navodi da je ovo bilo treće izdanje međunarodne škole kojoj je glavni cilj bio prije svega podrška mladim fizičarima i fizičarkama koji koriste nuklearne emulzije u svojim istraživanjima. Nakon prva dva proljetna susreta, „za treće izdanje škole stigla je pozivnica od Savezne komisija za nuklearnu energiju Jugoslavije kako bi se ista održala u Nuklearnom centru u gradiću Herceg Novi na crnogorskoj obali.
Komisija je također velikodušno ponudila da osigura smještaj za određen broj predavača. Ovaj ljubazni poziv, koji je Komitetu za emulzione eksperimente poslala dr Mira Jurić sa Beogradskog univerziteta, prihvaćen je i rezultat je škola koju su zajedno organizirali CERN i Savezna komisija za nuklearnu energiju“. Škola je okupila 120 studenata iz 24 zemlje, a neki od predavača bili su ključna imena fizike elementarnih čestica onog vremena: E.H.S. Burhop (London), L. Van Hove (Belgija), J. C. Combe, C. Franzinetti… “. Akademski kvalitet okupljanja je bio na takvom nivou da je najdominantnija kritika u evaluacijskom formularu bila ta da je okolina Herceg Novog bila prelijepa, što je značajno umanjilo koncentraciju učesnika.” Osim CERN-ovog glasila, pohvalne riječi o organizaciji i lokaciji susreta iz godine u godinu donosi i list „Za komunizam“ Ujedinjenog instituta za nuklearna istraživanja u Dubni. Evo jednog primjera godine: „Za učesnike škole organizovani su izleti u prekrasni grad Dubrovnik kao i u Kotor, Budvu i druge grade na jadranskoj obali. Vidjeli smo mnogo zanimljivih znamenitosti i običaja u tim gradovima (naprimjer, karnevalska povorka na Dan mladosti). Jugoslovenski drugovi su entuzijastično pričali o svojoj domovini. (…) Nosimo samo najljepše uspomene o Jugoslaviji, o njenom radnom narodu, prijateljski nastrojenom ka sovjetskom narodu.“ Virtuelno prelistavajući ove novine, nailazim i na jedan potencijalno zapreteni trag Mire Jurić iz ovog perioda uzbudljivih međunarodnih susreta. U još jednom članku spomenutog sovjetskog glasila, spominje se stanovita „profesor Đurić, energična žena, komunist, bivša partizanka“ s kojom je autor članka razgovarao o partizanskim borbama i zajedničkim poznanicima u Dubni, gdje se nalazi Institut za nuklearna istraživanja, a nakon škole je sovjetsku delegaciju, uz još jednog kolegu, ugostila u Institutu Vinča. Da li je došlo do transliteracijske greške u prevodu sa srpskohrvatskog u ruski, teško je reći, ali sudeći po svim detaljima koje autor članka navodi u ovom šturom, ali dojmljivom portretu, zar to ne bi mogla biti naša junakinja?
Grupa za fiziku visokih energija koju je vodila Jurić će kasnije učestvovati i u drugim međunarodnim projektima kao što su Batavija – kolaboracija devet laboratorija iz Evrope i Kanade (Istraživanje interakcije visokoenergetskih protona i mezona (200–400 GeV) sa jezgrima), Projekat „Relativistička nuklearna fizika“ (saradnja sa Institutom za nuklearna istraživanja, Dubna, SSSR), potom Projekat istraživanja meteorita i minerala (Laboratorija za nuklearne reakcije, Dubna, SSSR), te Istraživanje fisije i fragmentacije teških jezgara (SADVI, Strazbur, Francuska).
Vidimo da u prepoznatljivom nesvrstanom maniru ovdje koegzistiraju ljuti geopolitički neprijatelji, što demonstira da je Jurić, zajedno sa svojim saradnicima, naravno, aktivno gradila mostove naučne saradnje bez kojih je napredak nezamisliv. Naučna karijera Mire Jurić trajat će sve do 1978. godine, kada odlazi u zasluženu penziju, samo tri godine nakon što je proglašena redovnim profesorom. Na Univerzitetu u Beogradu imala je niz odgovornih funkcija: Šef katedre fizike (197071), prvi upravnik Odseka za fizičke i meteorološke nauke (1971-73) i predsjednik Saveta fakulteta (1973-75), te poslije reorganizacije fakulteta i Šef katedre za atomsku fiziku. Dobitnica je niza odlikovanja – Orden za hrabrost, Orden bratstva i jedinstva, II i III reda, Orden rada II reda, Orden zasluga za narod III reda. Iako je bila uspješna i u predavačkom i u istraživačkom smislu, ipak je prednost imala njena naklonost istraživanju i čudnovatom mikrosvijetu čije je tajne zakonitosti u njeno vrijeme ljudski rod tek počeo razumijevati. Napisala je preko 60 naučnih radova, objavljenih uglavnom u inostranim časopisima, među kojima su i eminentni Nuclear Physics, Physics Letters, Physics Review, itd. Izlagala je na naučnim konferencijama u Parizu, Firenci, Lundu, Minhenu, Heidelbergu i, naravno, gradovima bivše Jugoslavije. Napisala je udžbenik “Atomska fizika” (Naučna knjiga, Beograd, 1976.), te nekoliko naučnopopularnih članaka. “Fizika visokih energija još uvijek je u ofanzivi”, piše Jurić za Galaksiju u članku koji nastoji šire slojeve jugoslovenske publike zainteresirati “čudesni svijet mikrosvijeta”. Budući da za njom tragamo po specijaliziranim publikacijama, zbornicima dokumenata, naučnim bazama, staroj štampi, pa, ako hoćete, i fusnotama, vrlo je teško reći kakva je Mira Jurić bila kao ličnost. Dragana Popović opisuje je kao „vrlo skromnu i povučenu osobu“. „Moram reći da smo mi, kao studenti, s njom imali manje kontakta nego s drugim profesorima. Ona se manje družila s nama van predavanja. Ali, na predavanjima je bila vrlo korektna, kao i na ispitima. Jedna ozbiljna, skromna osoba, koja se nije isticala. I ja mislim da upravo zbog toga danas ima tako malo podataka o njoj”, navodi Popović u intervjuu, ističući da se čak i njene bivše kolege nisu mogle sjetiti nekih detalja njenog života.
Mira je jednostavno dolazila na posao, vrijedno radila, korektno se odnosila prema svima, ali je privatni život držala – privatnim. Profesorica Jelena Krstić opisuje je kao izuzetno dobru ženu, omiljenu profesoricu, ali također nije mogla reći mnogo više od toga. “Bila je klasična predavačica”, priča Popović, “no treba znati da je to bilo vreme kada je većina profesora predavala ex cathedra. Bila su to klasična predavanja i ne mogu da kažem da su bila naročito inspirativna, ali ono što smo tada znali – i kasnije dodatno shvatili – jeste da je ona, da tako kažem, bila mnogo bolja istraživačica nego predavačica. Što se tiče istraživanja, bila je zaista izuzetna. U svoje vreme je bila itekako prepoznata i kada pogledate časopise u kojima je objavljivala, vidite da su to prestižni fizički časopisi, čak i danas je teško objaviti u njima. Tako da je njen doprinos na istraživačkom planu zaista bio značajan.” Sjećanje Dragane Popović sasvim dobro ilustruje način na koji historija pamti Miru Jurić, tačnije njeno prisustvo u dokumentima do kojih je ovo istraživanje došlo – uvijek na spiskovima zaslužnih, uvijek prisutna i aktivna, ali redovno u pozadini, u posljednjem redu. No možda se argument može ‘obrnuti’ i reći da upravo takvi ljudi, tihi, vrijedni i nenametljivi, grade temelje i uspostavljaju strukture. Mira Jurić bila je utemeljiteljka važnih naučnih institucija i, dijelom, kompletnog obrazovnog sistema tadašnje Jugoslavije od prvog razreda osnovne škole do istraživačkih instituta. Kao spiritus movens jedne uske i specifične naučne grane koja je u njeno vrijeme bila u usponu, vršila je kompleksna eksperimentalna istraživanja u jednoj zemlji koja je istovremeno ponirala u tajne materije i opismenjavala najšire slojeve stanovništva. Također, naslijeđe Mire Jurić je velikim dijelom i pedagoško i mentorsko – bilo da govorimo o dugogodišnjem radu na Univerzitetu ili o značajnim međunarodnim saradnjama gdje je drugima otvarala vrata u fascinantni kosmos mikročestica.
Njena zadužbina je naučna i pedagoška, ali i antifašistička i feministička, dok njeni podvizi na najbolji način oslikavaju ograničenja i šanse za naučnice u Jugoslaviji. U zemlji koja se dičila velikim učešćem (ali nikad potpunom ravnopravnošću) žena u prirodnim naukama, Mira Jurić ilustruje, na mnogo načina, šta je značilo biti naučnica i angažirana intelektualka u Jugoslaviji: strpljiv i uporan rad, dobro rukovođenje, gradnju mostova saradnje, ali i skromnost i nenametljivost koja se očekivala od naučne radnice tog vremena. Činjenica da je gotovo posve zaboravljena u savremenom pamćenju i razumijevanju razoja prirodnih nauka u Bosni i Hercegovini (iako je nešto prisutnija u Srbiji, gdje je gradila karijeru) odjekuje ironijom u vrijeme opštedruštvenog zagovaranja većeg učešća žena u tzv. STEM oblastima. Međutim, nije ni nerazumljiva – njena ličnost i djelo predstavljaju ne samo njena lična postignuća, nego i, na mnogo načina, trijumfe jugoslovenske nauke, politike nesvrstavanja, pa i narodnooslobodilačke borbe i antifašizma koji su omogućili kako građanska prava žena, tako i njihov fascinantni društveni, politički i naučni uspon, koji je svega par decenija prije toga bio nezamisliv, što se savremena etnički očišćena društva svojski trude ignorirati.